U nedjelju 25. lipnja svete mise su služene u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati. Obje svete mise predvodio je župnik Luka Blažević.
Nakon svete mise u 11 sati župnik je odmah krenuo putem Donjeg Kosinja gdje je slavio svetu misu u 12:30 zbog bolesti kosinjskog župnika vlč. Hodaka. Lijepo je vidjeti kako si kolege svećenici pomažu. Župniku Hodaku želimo brz oporavak.
Naš Gospodin Isus Krist traži od nas u Evanđelju ove nedjelje unutrašnju slobodu i vanjsku iskrenost: ne trebamo se bojati ljudi, nego u radosnoj spremnosti ići našim putem u službi pred Bogom i u ljubavi prema bližnjemu. Pritom se ne trebamo plašiti javne riječi, ako se radi da zastupamo Boga i za njega svjedočimo.
Ipak ne radi li se o tom, da smo uvijek iznova na temelju ljudskih obzira zakočeni, činiti dobro? Katkad smo oprezni, otprilike prema motu: što će ona ili on kazati ili misliti, ako se tako ili drukčije ponašam?
Svi mi poznajemo pritisak društvene sredine, grupe, javnosti, i nije lako i treba sasvim izvjesna jakost, da bismo se na pravi način održali uslijed toga pritiska. Preveć brzo se popušta radi "dragoga mira" ili se skriva iza onoga što "se" kaže ili čini. Strašimo se vlastitoga mišljenja, pred vlastitim stajalištem, također tamo gdje se radi o pitanjima savijesti i uvjerenja vjere. Ne igraju li na kraju i mediji važnu ulogu u tome, što nam je u mišljenju i djelovanju tako reći navedeno…!
Trebamo li biti slobodni?! Upravo ovdje od nas traži riječ Gospodnja, da odbacimo svaki ljudski strah. Ako bismo se našli i u situaciji progonstva, u kojoj bismo se bojali kao kršćani za svoj život, nema razloga, da pred moćnicima ovoga svijeta padnemo na koljena. Ne – "bojati" i klanjati se smijemo samo Bogu! Pritom "Božji strah" ne razumijeti kao strah pred Bogom, nego puno više kao strah dragoga strahopoštovanja, poniznoga i povjerljivoga respekta u odnosu na Boga, našega nebeskog Oca koji se brine za nas i ne dopušta, da nam nešto ne dostaje od onoga što trebamo za naš život.
Unutrašnja sloboda, koju nam daruje Božja riječ, kazuje nam i pojašnjava nam, da ovaj naš zemljaski život nije najviše dobro. Što bi nam koristilo, ako bismo dobili sve blago i sva bogatstva ovoga svijeta, a duši našoj naškodili? Nije li povezanost s Bogom, prijateljstvo s njim, vrijednije od bilo kakve moći i slave ovoga svijeta? Nije li to znak velikoga pouzdanja, ako mi unatoč klevetanja, upravo progonstava priznajemo Isusa Krista i njega častimo? On će jednom, kada ponovno dođe u slavi suditi žive i mrtve, priznati nas pred svojim Ocem nebeskim i anđelima nebeskim.
Evanđelje ove nedjelje sa sigurnošću ne želi jedno: da nam utjera strah i da nas obeshrabri. Netko bi mogao kazati da su njemu zahtjevi vjere previsoki i da ih je nemoguće vlastitom snagom svladati. Da, to je ispravno! Vlastitom snagom sigurno ne. A ipak u tom leži ključ razumijevanja i temelj naše nade: što smo više svjesni vlastite slabosti, i našu nadu temeljimo na Gospodinu, tim sigurnije i moćnije pripada nam Božja pomoć. Tako se ne trebamo bojati, da se od nas pretjerano zahtijeva. Bog nam svakoga dana daje ono potrebno što trebamo. Kao što se brine za biljke i životinje, još više se brine za nas. Nije naša vlastita snaga ono na čemu gradimo, nego pomoć Božja, okrepa i pomazanje njegova Svetoga Duha daju nam snagu i hrabrost.
Neka nam Marija, Majka Božja pokaže pravi put! Ona je sve vrijeme bila ponizna "službenica Gospodnja", i upravo u svojoj poniznosti nije se bojala moćnika ovoga svijeta, nego je služila Bogu u najvećoj slobodi ljubavi i ljudima činila dobro. Da, mi smo slobodni i otkupljeni; vjera nam daruje slobodu srca i iskrenost naspram naših bližnjih, koji trebaju svjedočanstvo naše vjere i naše ljubavi.
Razmišljanje preuzeto s Franjevci-Split
