Kako vlastitu molitvu oživjeti? Mt 15,21-28 U prvi mah današnji evanđeoski odlomak djeluje zbunjujuće. Stavlja nam pred oči sliku Isusa koji prolazi pokraj žene Kanaanke ne obazirući se na njezin vapaj. Štoviše, Isus uvredljivo odvraća ženi: ‘Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima!’ Jedna uistinu upitna i zbunjujuća pripovijest koja nas provocira na daljnje razmišljanje. Kako objasniti Isusovu reakciju? Znamo da četiri evanđelja nisu Isusovi životopisi u doslovnom smislu riječi. Iza opisane evanđeoske situacije skrivaju se problemi prve kršćanske zajednice. Prvi su kršćani shvaćali da je Isus ‘poslan najprije k izgubljenim ovcama doma Izraelova’ i da ne trebaju imati kontakta s poganima. I apostol Pavao htio je najprije navijestiti evanđelje Židovima. Kada su oni to odbili, okrenuo se poganima (usp. Rim 11). Kontekst je, dakle, otvaranje i širenje kršćanskog poslanja prema poganima, nežidovima. Bilo je dosta onih koji su se tome protivili. Evanđelisti žele ovom zgodom pokazati da je otvaranje i širenje radosne vijesti poganima u duhu Isusova postupanja. I tako imamo sliku Isusa koji uči, koji postupno širi granice vlastitoga poslanja, mijenja svoju odluku, zaustavlja se, prepoznaje veliku vjeru žene strankinje. Nadalje, današnji evanđeoski odlomak poučan je za temu molitve. Isus jasno kaže: “Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Mt 7,7). Možda nitko nije tako dobro shvatio ove Isusove riječi kao žena Kanaanka. Malo je stranica u evanđelju koje se tako često ponavljaju u našemu svakidašnjemu životu. Zato je ova žena simbol svih onih koji vjeruju da ne postoje zatvorena vrata. Nije se umorila, nije pustila Isusa na miru. Bog dakle sluša i onda kada nam se čini da uopće ne sluša. “Neće li Bog – nadoda Isus – obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?” (Lk 18,6) Kako vlastitu molitvu oživjeti? Kako je ispuniti srčanim i iskrenim predanjem žene Kanaanke? Naše su molitve snažne kada u svakidašnjemu životu ostvarujemo ono za što molimo. Ako se, primjerice, molimo za zdravlje, trudimo se misliti u svojoj svakidašnjici na zdravlje a ne na bolest. Ako se molimo za mir i slogu, moramo nastojati u svom bližnjemu gledati ono što je dobro. Ispravno moliti znači ispravno živjeti. Kako izgleda naša svakidašnjica? O čemu razgovaramo? Ogovaramo li? Jesmo li zavidni? Jesmo li pesimistični? Trošimo li uludo vrijeme na ispraznosti ovoga svijeta ili na duhovni napredak? Ako je tako, tada molitva nema učinka u našoj nutrini. Ona u konačnici ostaje bez plodova. To nije molitva koja se živi! Netko reče da Bog na molitve odgovara na jedan od tri načina: a) Da. b) Ne još. c) Imam za tebe nešto bolje. Kod istinske vjere ostaje uvijek određena napetost između ljudskih želja i Božje volje. Takva molitva ne pretpostavlja neznanje Boga (jer ‹zna vaš Otac da vam je sve to potrebno!›) ili želju da se izmijeni Božja volja, već čovjekovo neznanje o Njegovoj volji u svojoj konkretnosti, i s druge strane, svijest da je Božja volja dobrohotna prema nama. Molitva je vjera na djelu. A bezuvjetna vjera uvijek dolazi prije iskustva. Najprije valja probuditi vjeru, pa će čovjek zatim dobiti i dovoljno ‘znakova na putu’. Molitva je najradikalniji oblik vjere, odnosno poniznosti pred Bogom. Takva vjera ima oči koje u svakom događaju života umiju vidjeti mnogo više od onoga što bi čovjek htio odmah i neposredno razumjeti. Prava vjera ima samo jednu brigu: da sve ono što nam se čini da posjedujemo stavimo u Ruke koje su mnogo sigurnije od naših. Ako u svom srcu nosimo takvu vjeru, tada će nam Bog otkriti da je ono što nam svakodnevno prelazi preko ruku dostatno za naš život.
Preuzeto by: Franjevci Split
