U subotu 29. lipnja na blagdan svetih apostola Petra i Pavla bilo u senjskoj katedrali Marijina uznesenja najsvečanije od uspostave Gospićko-senjske biskupije. Biskup Gospićko-senjski Mile Bogović zaredio je dvojicu đakona Nikolu Pršu i Josipa Šimatovića u red prezbiterijata, što je izuzetan dan za ovu relativno mladu biskupiju ne toliko bogatu svećeničkim zvanjima. Svečanost je uzveličalo tridesetak svećenika mjesne biskupije kao i Riječke nadbiskupije kao i desetak bogoslova. Misu na staroslavenskom kako i dolikuje katedrali u kojoj se u povijesti glagoljalo kao jedinoj u Katoličkoj crkvi uzveličao je katedralni zbor iz Senja. Među brojnim vjernicima bilo je mnoštvo hodočasnika u pravom smislu riječi iz Otočca i Kosinja. Uvodeći đakone Nikolu Pršu iz Kosinja i Josipa Šimatovića iz Otočca u red prezbitera biskup Bogović je istaknuo 4 bitne stvari u svečanom činu primanja sakramenta svećeništva. To je dan sv. Petra i Pavla, to je Godina vjere u kojoj ulaze u svećenički red, to je 1700 obljetnica od slobode Crkve kao i dan uoči ulaska Hrvatske u EU. Ne brinite se oko vlastitih karijera već budite nastavljači djela Isusa Krista te stalno širite svjedočanstvo vjere. Pazite da ne nestane ulja u vašim svećeničkim svjetiljkama, poručio im je biskup te istaknuo da nikada ne zamjene križ kao simbol pobjede nekim drugim. Uoči skorog ulaska u europsku zajednicu naroda i vi svojim djelovanjem pomozite da Europa osvijesti svoju kršćansku dušu i korijene. Riječju i primjerom izgrađujte Božju kuću, zaključio je biskup te ih polaganjem ruku uveo u red prezbitera. Zahvalu je na kraju u ime župe Senj uputio mladomisnicima Ivan Prpić Špika a u ime mladomisnika zahvalu je uputio Josip Šimatović. Uspješni domaćini velike vjerske svečanosti bili su Senjani na čelu sa župnikom dr. Richardom Pavlićem.
Bio je ribar, vjernik židovske vjere, rodom iz gradića Betsaide, sjeverno od Galilejskog jezera, a živio je u kući u blizini jezera u Kafarnaumu. Prema evanđeljima, Petra je Isus zapazio dok je lovio ribu i rekao mu: »Pođi za mnom…učinit ću te ribarem ljudi.« Petar je ipak ostao nagle naravi te se znao i suprotstaviti Isusu, osobito kada nije bio spreman prihvatiti Isusov kraj na križu. Zvao se Šimun, dok ga Isus nije prozvao Petar, što na grčkom znači Stijena, kako bi označio njegovu vodeću ulogu u Crkvi. To se dogodilo nakon što je Isus upitao apostole: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?«, a Petar mu je rekao: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga Živoga.« Petar je kasnije i postao rimski biskup i prvi papa. Postao je jedan od dvanaest apostola, kao i njegov brat Sveti Andrija. Petar je bio i jedan od prvih svjedoka praznoga Isusovog groba nakon uskrsnuća, te jedan od onih kojima se uskrsli Krist najprije ukazao. Djela apostolska izvješćuju da je Petar bio prisutan kod silaska Duha Svetoga o prvim Duhovima te je počeo držati govore koji su obraćali tisuće ljudi. U toj se knjizi također čita kako je liječio bolesnike, pa su ih ljudi iznosili na trgove da Petrova sjena padne na njih i budu izliječeni. Zbog svoga je propovijedanja bio bačen u tamnicu. Herod Antipa htio ga je drugi dan pogubiti te tako pridobiti narod za sebe, no Petra je anđeo između četiri stražara izveo kroz vrata, odveo do Markove kuće, gdje je prva Crkva cijelu noć molila za njega. Petar je potom otišao iz Jeruzalema i tako se spasio. Potaknut viđenjem, odlazi u Cezareju rimskom građaninu Korneliju, ulazi u njegovu kuću, makar to po židovskom zakonu nije smio, te mu navjšećuje evanđelje. U Djelima apostolskim to je prikazano kao važna prekretnica u kršćanstvu, budući da je tako prvi put ono izašli izvan židovskoga kruga. Petar je propovijedao i u Antiohiji, a osobito je važna bila njegova uloga na prvom jeruzalemskom apostoslokom saboru, kad je odlučeno da se od pogana koji prijeđu na kršćanstvo neće tražiti da obdržavaju sav židovski zakon.
Sveti Pavao je svetac rimokatoličke Crkve, evangelizator i misionar u Maloj Aziji, Grčkoj i Rimu. Napisao je više poslanica Novoga zavjeta. Najviše podataka o njegovu životu daju nam Djela apostolska. Prema njima, Pavao je bio iz Tarza (u današnjoj južnoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu). Zvao se Savao, što odgovara hebrejskom imenu Šaul. Latinsko ime Pavao uzeo je vjerojatno za boravka na Cipru. Bio je židovski student Talmuda, izučio je zanat za izrađivača šatora. Kao vjerni Židov, progonio je kršćane, te je bio prisutan pri ubojstvu sv. Stjepana. Na putu u Damask, kamo je krenuo uhititi grupu kršćana, doživio je viđenje, oslijepio je od jakog nebeskog svijetla i čuo Isusove riječi : ”Savle, zašto me progoniš? ” To iskustvo je na njega tako utjecalo, da je prihvatio kršćanstvo, dao se krstiti u Damasku i počeo naviještati Evanđelje. U Jeruzalemu su u početku bili sumnjičavi prema njemu, dok se nisu uvjerili da se stvarno obratio. Na prvom misijskom putovanju pratio ga je Barnaba koji ga je i uveo u zajednicu jeruzalemske Crkve. Putovao je po Maloj Aziji, Grčkoj, istočnom Sredozemlju, te je na kraju stigao do Rima. Obično se govori o njegova četiri misijska putovanja. Na njima je najprije ulazio subotom u sinagoge te Židovima naviještao evanđelja, a kad ga oni ne bi prihvatio, onda se obraćao i poganima. U Pavlovim poslanicama, koje su postale sastavni dio Novog zavjeta, a pisao ih je pojedinim mjesnim Crkvama, odgovarajući na njihove konkretne probleme, nailazimo na još nešto biografskih podataka o njemu. Ponajprije, tu i on sam prepričava svoj doživljaj susreta s Kristom, potom pripovijeda o svojim putovanjima i susretima s Petrom i ostalim apostolima u Jeruzalemu. Konačno, govori o nevoljama koje je doživljavao na putovanjima, primjerice, kako je više puta bio je bačen u tamnicu, bio bičevan, kako je doživio nekoliko brodoloma i slično. Jedan od najpoznatijih njegovih tekstova je “Hvalospjev ljubavi” iz Prve poslanice Korinćanima, a teološki je osobito bogata Poslanica Rimljanima.
