Već treću nedjelju za redom čitamo evanđeoske tekstove u kojima se Isus koristi slikom vinograda i rada u njemu. Usporedba Božjeg naroda s vinogradom prisutna je već u Starom zavjetu. Kod Izaije vinograd označava Božji narod za koji se Bog brine poput vinogradara. Kada vinograd umjesto grožđa rađa vinjagu, on jednostavno biva osuđen da postane pustoš i drača.
U današnjoj prispodobi gospodar svoj vinograd, kojeg je sam zasadio, uredio i ogradio, daje u najam. Kada najamnicima šalje sluge, da uzmu ono što pripada gospodaru, oni ih zlostavljaju i ubijaju. Naposljetku im šalje sina. I njega ubiju želeći sebi prigrabiti baštinu.
Vinograd za nas ponajprije predstavlja život kao takav. Život je dar Božji. To nadalje može biti naše područje života: obitelj, zvanje i posao, sredina u kojoj živimo. Rad u vinogradu predstavlja našu brigu i zauzetost kako bi život imao onaj smisao koji mu je sam Bog udahnuo. Prispodoba je naravno prispodobiva na svakoga od nas, jer smo svi od Boga primili dar života, kao dar i povjerenje. Žetva je trenutak kada ćemo doći pred Boga i polagati račun za svoj život.
Upravo je nevjerojatno kako ljudi odbijaju ozbiljno razmišljati o najvažnijim pitanjima života, onim egzistencijalnim. Kad se radi o zauzetosti za ovozemni život, onda znamo unaprijed jako daleko gledati i planirati. Planiramo školovanje, poslove, karijere, kredite i otplate, godišnje odmore i sl. No kad je u pitanju ona konačna usmjerenost života, život vječni, onda takve zauzetosti više nema. Nestaje…
Događa se zapravo jedan obrat vrijednosti. Umjesto da temeljno planiranje našeg života bude vezano za cijelu njegovu dimenziju, i da onda ono privremeno bude podređeno cjelini života, većina ljudi radi obrnuto. Najprije gleda ono privremeno dobro, planira vremeniti život, a onda traži duhovnost koja će se uklopiti u ove već skrojene planove. Tako umjesto da vremenito podrede vječnom, ljudi vječno podređuju vremenitome. Čudno je to. Jer po statistikama većina ljudi su vjernici. Barem se tako izjašnjavaju. Dakle u najširem smislu drže da je čovjek biće čija egzistencija nije samo ovovremena. A ipak toliko se malo ta čovjekova nadvremenost uzima u obzir. Ona se podređuje onome što bi njoj trebalo biti podređeno.
Nadalje nerijetko se relativizira svaka mogućnost pouzdanog znanja o onostranome. Čini mi se da je razlog tomu što ljudima treba izgovor za njihovu okrenutost ovozemnom, što su naprosto duhovno lijeni. Mnogi su tako vjernici samo dotle dokle ono vjersko direktno ne ugrožava njihovu vremenita dobra, dok ne traži odricanje. Međutim kad to dvoje dođe u direktni sukob, onda nastaje borba. U toj borbi mnogi će potpuno vjeru odbaciti radi vremenitih dobara.
Bog gleda iz vječnosti na našu vremenitost. ''Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni''. Ovim riječima iz Pslma 118, koje često čujemo čitati i pjevati u liturgiji, Isus zaključuje prispodobu. One u konačnici označavaju samoga Krista, kojeg su ljudi odbacili zato što je prokazivao vjersko licemjerje. On svojom žrtvom postaje ugaoni kamen novog života, nove nade, novog neba i nove zemlje.
Isus je temelj na kojem se gradi vjera u budućnost, vjera da ljubav, istina, poštenje, pravda, iskrenost, skromnost u konačnici pobjeđuje nad mržnjom, laži, nepoštenjem, nepravdom, neiskrenošću, bahatošću, licemjerjem…
Na ove riječi Isusovi su se slušatelji veoma razljutili. Znali su naime da se to na njih odnosi. To jest da su oni oni upravitelji vinograda koji su zanemarivali poslanike i na kraju ubili baštinika. U starozavjetnoj povijesti Židovi su, radi različitih kompromisa, zanemarivali Savez s Bogom, pa čak i protjerivali i ubijali proroke, Božje poslanike, koji su ih opominjali. Najposlije su se tako ponijeli prema Isusu, Božjem sinu, baštiniku, kojeg će predati da bude osuđen i razapet.
Zašto je čovjek tako okrenut od vječnosti? Zašto je tako snažno zarobljen ovozemnim, da jednostavno žrtvuje vlastitu savjest i vječno dobro kako bi postigao privremenu moć, sigurnost ili bogatstvo? Kako može pomisliti da će mu krađa, prijevara, pohlepa, otimanje, učiniti život kvalitetnijim? Zašto taj tako pametan čovjek, koji stvara, koji planira, koji dugoročno gleda, koji je kroz povijest stvorio tako genijalna djela, najednom postaje slijep, postaje zapravo glup, neinteligentan, čini tako nelogične i strašne stvari?
Okrenemo li se oko sebe, vidimo: u svijetu politike, u poslovnom svijetu, u sportu, u svijetu zabave, pa i u svijetu kulture: koliko prijevara, pohlepe, koliko licemjerja... A onda, da bi se dograbio nekakav plijen, koji će obogatiti, za trenutak osigurati slavu i moć, simbolično rečeno ''ubijaju se baštinici'', obezvrjeđuju se oni koji traže pravdu i prokazuju nepravdu. I tako uvijek iznova. Iako nam život nudi nebrojeno primjera, kako zemaljske stvari stvaraju samo privid sigurnosti i zadovoljstva, ali čovjeka stvarno ne zadovoljavaju, ljudi uvijek iznova to ponavljaju. Zašto? Zašto čovjek nikako da se uvjeri da mu ubijanje baštinika neće i ne može donijeti užitak posjedovanja onoga što je ukrao?
Sv. Pavao nas ohrabruje da ne budemo zabrinuti. Briga je često nekima razlog, ili samo izlika, da se previše okreću prolaznom. (Time će mnogi opravdavati izostajanje s nedjeljnih misa.) Sigurno je sveto i časno, dapače i od Boga blagoslovljeno, brinuti se za vremeniti život. Napose je to sveta zadaća roditelja brinuti se za svoju djecu. No sve to treba činiti s mišlju da čovjekov život nije sav u onome što sad posjeduje niti u odnosima koje sad živi. Sve su to darovi Božji, koji svoj pravi smisao dobivaju samo onda kada ih ugradimo u cjelinu života. Kada ih izdvojimo iz te cjeline, vrlo lako ih ili obezvrijeđujemo ili ''obožavamo''. Život je Božji dar, koji prelazi obzore naših pogleda i seže u vječnost.
Vjera bi trebala biti ona sposobnost kojom se penjemo na visoko i gledamo život onkraj granica prostora i vremena. Tada možemo vidjeti svu manjkavost prolaznih vrednota. I možemo vidjeti: ono što čovjek tako često prezire, proganja, odbacuje upravo to postaje pravi temelj pravoga života. Vjera je vidikovac s koje se vidi kako Bog odbačeno kamenje postavlja za zaglavlja novog života.
U današnjoj prispodobi gospodar svoj vinograd, kojeg je sam zasadio, uredio i ogradio, daje u najam. Kada najamnicima šalje sluge, da uzmu ono što pripada gospodaru, oni ih zlostavljaju i ubijaju. Naposljetku im šalje sina. I njega ubiju želeći sebi prigrabiti baštinu.
Vinograd za nas ponajprije predstavlja život kao takav. Život je dar Božji. To nadalje može biti naše područje života: obitelj, zvanje i posao, sredina u kojoj živimo. Rad u vinogradu predstavlja našu brigu i zauzetost kako bi život imao onaj smisao koji mu je sam Bog udahnuo. Prispodoba je naravno prispodobiva na svakoga od nas, jer smo svi od Boga primili dar života, kao dar i povjerenje. Žetva je trenutak kada ćemo doći pred Boga i polagati račun za svoj život.
Upravo je nevjerojatno kako ljudi odbijaju ozbiljno razmišljati o najvažnijim pitanjima života, onim egzistencijalnim. Kad se radi o zauzetosti za ovozemni život, onda znamo unaprijed jako daleko gledati i planirati. Planiramo školovanje, poslove, karijere, kredite i otplate, godišnje odmore i sl. No kad je u pitanju ona konačna usmjerenost života, život vječni, onda takve zauzetosti više nema. Nestaje…
Događa se zapravo jedan obrat vrijednosti. Umjesto da temeljno planiranje našeg života bude vezano za cijelu njegovu dimenziju, i da onda ono privremeno bude podređeno cjelini života, većina ljudi radi obrnuto. Najprije gleda ono privremeno dobro, planira vremeniti život, a onda traži duhovnost koja će se uklopiti u ove već skrojene planove. Tako umjesto da vremenito podrede vječnom, ljudi vječno podređuju vremenitome. Čudno je to. Jer po statistikama većina ljudi su vjernici. Barem se tako izjašnjavaju. Dakle u najširem smislu drže da je čovjek biće čija egzistencija nije samo ovovremena. A ipak toliko se malo ta čovjekova nadvremenost uzima u obzir. Ona se podređuje onome što bi njoj trebalo biti podređeno.
Nadalje nerijetko se relativizira svaka mogućnost pouzdanog znanja o onostranome. Čini mi se da je razlog tomu što ljudima treba izgovor za njihovu okrenutost ovozemnom, što su naprosto duhovno lijeni. Mnogi su tako vjernici samo dotle dokle ono vjersko direktno ne ugrožava njihovu vremenita dobra, dok ne traži odricanje. Međutim kad to dvoje dođe u direktni sukob, onda nastaje borba. U toj borbi mnogi će potpuno vjeru odbaciti radi vremenitih dobara.
Bog gleda iz vječnosti na našu vremenitost. ''Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni''. Ovim riječima iz Pslma 118, koje često čujemo čitati i pjevati u liturgiji, Isus zaključuje prispodobu. One u konačnici označavaju samoga Krista, kojeg su ljudi odbacili zato što je prokazivao vjersko licemjerje. On svojom žrtvom postaje ugaoni kamen novog života, nove nade, novog neba i nove zemlje.
Isus je temelj na kojem se gradi vjera u budućnost, vjera da ljubav, istina, poštenje, pravda, iskrenost, skromnost u konačnici pobjeđuje nad mržnjom, laži, nepoštenjem, nepravdom, neiskrenošću, bahatošću, licemjerjem…
Na ove riječi Isusovi su se slušatelji veoma razljutili. Znali su naime da se to na njih odnosi. To jest da su oni oni upravitelji vinograda koji su zanemarivali poslanike i na kraju ubili baštinika. U starozavjetnoj povijesti Židovi su, radi različitih kompromisa, zanemarivali Savez s Bogom, pa čak i protjerivali i ubijali proroke, Božje poslanike, koji su ih opominjali. Najposlije su se tako ponijeli prema Isusu, Božjem sinu, baštiniku, kojeg će predati da bude osuđen i razapet.
Zašto je čovjek tako okrenut od vječnosti? Zašto je tako snažno zarobljen ovozemnim, da jednostavno žrtvuje vlastitu savjest i vječno dobro kako bi postigao privremenu moć, sigurnost ili bogatstvo? Kako može pomisliti da će mu krađa, prijevara, pohlepa, otimanje, učiniti život kvalitetnijim? Zašto taj tako pametan čovjek, koji stvara, koji planira, koji dugoročno gleda, koji je kroz povijest stvorio tako genijalna djela, najednom postaje slijep, postaje zapravo glup, neinteligentan, čini tako nelogične i strašne stvari?
Okrenemo li se oko sebe, vidimo: u svijetu politike, u poslovnom svijetu, u sportu, u svijetu zabave, pa i u svijetu kulture: koliko prijevara, pohlepe, koliko licemjerja... A onda, da bi se dograbio nekakav plijen, koji će obogatiti, za trenutak osigurati slavu i moć, simbolično rečeno ''ubijaju se baštinici'', obezvrjeđuju se oni koji traže pravdu i prokazuju nepravdu. I tako uvijek iznova. Iako nam život nudi nebrojeno primjera, kako zemaljske stvari stvaraju samo privid sigurnosti i zadovoljstva, ali čovjeka stvarno ne zadovoljavaju, ljudi uvijek iznova to ponavljaju. Zašto? Zašto čovjek nikako da se uvjeri da mu ubijanje baštinika neće i ne može donijeti užitak posjedovanja onoga što je ukrao?
Sv. Pavao nas ohrabruje da ne budemo zabrinuti. Briga je često nekima razlog, ili samo izlika, da se previše okreću prolaznom. (Time će mnogi opravdavati izostajanje s nedjeljnih misa.) Sigurno je sveto i časno, dapače i od Boga blagoslovljeno, brinuti se za vremeniti život. Napose je to sveta zadaća roditelja brinuti se za svoju djecu. No sve to treba činiti s mišlju da čovjekov život nije sav u onome što sad posjeduje niti u odnosima koje sad živi. Sve su to darovi Božji, koji svoj pravi smisao dobivaju samo onda kada ih ugradimo u cjelinu života. Kada ih izdvojimo iz te cjeline, vrlo lako ih ili obezvrijeđujemo ili ''obožavamo''. Život je Božji dar, koji prelazi obzore naših pogleda i seže u vječnost.
Vjera bi trebala biti ona sposobnost kojom se penjemo na visoko i gledamo život onkraj granica prostora i vremena. Tada možemo vidjeti svu manjkavost prolaznih vrednota. I možemo vidjeti: ono što čovjek tako često prezire, proganja, odbacuje upravo to postaje pravi temelj pravoga života. Vjera je vidikovac s koje se vidi kako Bog odbačeno kamenje postavlja za zaglavlja novog života.
