Dvadeset i osme nedjelje kroz godine 15. listopada 2017. godine svete mise u 9 i 11 sati slavljene su u Ličkom Osiku u župnoj crkvi sv. Josipa. Obje svete mise predvodio je župnik Luka Blažević.
Ima ljudi koji vrlo rado izlaze, druže se, posjećuju javna mjesta, imaju mnoštvo prijatelja i poznanika. Među takvim ljudima ima puno onih koji bi bili sretni da mogu biti na kakvom primanju s uglednicima iz svijeta politike, športa, zabave, pa da se kasnije mogu hvaliti govoreći: “Znaš s kime sam sinoć bio na večeri?” A što bi tek učinili da se pokažu na televiziji! Drugi su ljudi, međutim, više “kućni” tipovi, koji nerado izlaze iz kuće smatrajući da imaju dovoljno i posla i radosti u kući. Za njih je svako slavlje gnjavaža i odlazak iz kuće gubitak vremena. Ne zanima ih neka izvanjska proslava, niti im je bitno hoće li biti viđeni ovdje ili ondje. Reći ćete, možda, da je takvih malo. Međutim, upravo ta skupina ljudi ušla je u jednu Isusovu prispodobu o kraljevstvu Božjemu.
U Isusovo vrijeme kralj je u jednoj državi bio potpuni gospodar. On je često u velikoj mjeri sjedinjavao u svojoj osobi i zakonodavnu i sudsku i izvršnu vlast. Isus, dakle, pripovijeda kako kralj priređuje gozbu, ali za njega svakako najveću gozbu – svadbu svome sinu. I šalje sluge da pozovu uzvanike.
Možda svadba, to jest to slavlje padne u pogrešnom trenutku, možda se čovjek ne osjeća najbolje, možda je na dijeti, možda se boji duga puta, možda je to za njegove godine i naporno… Međutim, prvo i temeljno što trebamo uočiti, ti su ljudi pozvani na gozbu. Te ljude kralj želi učiniti dionicima svoje radosti. Ne zove ih na tlaku, ne zove ih u rat. To je osnovna poruka za nas. Bog nas zove na gozbu. Bog nam nudi spasenje po svojemu Sinu. Bog nas je po vazmenom otajstvu muke, smrti, uskrsnuća i proslave svojega Sina spasio, izbavio od smrti grijeha i učinio dionicima nebeske proslave toga istoga svojega Sina. Međutim to je spasenje, ponuda, to je poziv. Od nas se traži da prihvatimo, da dođemo. Bog nam daje najviše što može dati – daje nam dioništvo u proslavi svojega Sina. Zato je smiješno i sitničavo gledati na neke poteškoće koje su povezane s prihvaćanjem toga Božjega poziva. Pogledajmo drugi primjer: da bi dobili ulaznicu za njima osobito važan koncert i priredbu, istinski ljubitelji takve glazbe ili tih izvođača provest će cijelu noć u redu i neće uopće spominjati nelagodu slabo prospavane noći. Zato se mi možemo danas upitati, je li za nas Božji poziv zapravo poziv na radost, poziv na gozbu, je li to nešto što nas ispunja ushićenjem i zanosom?
Međutim – gle čuda! – neki se ne odazivaju. Neki su rekli da imaju prečeg posla, a drugi su toliko prezreli taj poziv da su kraljeve sluge pobili. Zvuči nam nevjerojatno. Ljudi se ne odazivaju pozivu kralja na svadbenu gozbu. Vele da imaju važnijih stvari. Čak izražavaju prezir prema kralju time da ubijaju njegove sluge.
Ovaj postupak tih ljudi iz Isusove prispodobe slika je ljudi koji nemaju širok pogled, koji su zatvoreni sami u sebe, koji su sebični i koji na svoj način misle da su dostatni sami sebi. Tako onda i mi, makar se smatramo vjernicima i klanjateljima Isusa Krista, smatramo da nas Bog “gnjavi” nekim odredbama. Evo, kao očit primjer jest upravo nedjeljna euharistija. Bog nas poziva da slušamo njegovu riječ, da postanemo dionici Kristova spasenja po euharistijskom slavlju, da se ispunimo snagom, poletom i radošću. Bog nam otvara i nudi blago svoje milosti, nudi nam mir i radost duše. A čovjek po svojoj slabosti veli da nije raspoložen, da je umoran, da mu se ne da rano ustajati, da je u crkvi hladno ili neudobno, da svećenik nije zanimljiv, da pjevači loše pjevaju, da će tamo vidjeti nekoga tko mu ide na živce. Ili veli da mora ići na neku svoju drugu zabavu ili jednostavno spavati. I što se zbiva? Propustio je dotaknuti Božju blizinu i njegovo spasonosno i osvježavajuće djelovanje.
I onda dolazi onaj “tvrdi” dio prispodobe. Kralj će održati svadbu svojemu sinu s tim uzvanicima ili s drugima. Nitko ne može omesti kraljeve namjere i svadba će se održati svečano, ma što drugi o tome mislili i koliko god vjerovali da je mogu omesti. Upravo takav dojam imamo kada gledamo povijest tolikih naroda, pa i povijest tolikih Crkava. Tijekom dvije tisuće godina neki su narodi došli, neki nestali. Neke su velike crkve opstale, a od nekih nema ni kamena na kamenu. A uzmemo li u obzir pojedinca, Bog ništa ne gubi našim odbijanjem. Onaj tko odbija Boga i njegovo spasenje škodi sebi i jedino sebi. Crkva Kristova živi i živjet će sve do konca vremena. A na nama je hoćemo li biti njezini članovi ili ne. Kristovo spasenje se pruža svakome čovjeku. A od svakog pojedinca ovisi hoće li ta Božja ponuda biti ostvarena ili ne.
Zaključimo. Prvo i temeljno, Bog nam nudi svoje spasenje svoje prijateljstvo, Bog nam nudi nešto što nadilazi i naša najbolja očekivanja. Bog nas poziva u svoju božansku obitelj, Bog nam nudi da njegov Sin postane pravi naš brat, a on, Bog, naš pravi i jedini Otac. Bog nam nudi kroza svu vječnost posvemašnje ispunjenje svih naših čežnji, nagnuća, Bog nam nudi posvemašnje ostvarenje smisla našega života i postojanja. Bog nam to nudi besplatno, iz čiste i nepatvorene ljubavi. Zato je smiješno i ludo gledati na neke poteškoće koje su povezane s prihvaćanjem Božjeg poziva, upravo kako nas poučava sveti Pavao: “Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama”.
