Blagdan Božića posadašnjuje nam otajstvo rođenja Boga u djetetu Isusu. Riječ Božić označava maloga Boga. On, odsjaj nebeskoga Oca i njegova veličanstva, postaje čovjek, poistovjećuje se s ljudskom naravi, da bi je nakon pada prvoga čovjeka obnovio i povratio čistoću Božje slike i prilike u nama. Ta nova slika i prilika zaista je velik dar maloga Isusa iz Betlehema – nama koji ga želimo primiti, udomaćiti u svoj život, u svoje obitelji. Jedinorođeni Sin Očev utjelovio se i rodio od Marije kako bi nama, kao nemoćno dijete, otvorio vrata Božjoj svemoćnoj ljubavi, dobroti i miru, kako bismo preko toga djeteta, rođenoga u vremenu, osjetili da nas Bog, koji je u vječnoj sadašnjosti, ljubi i voli. Krist svojim dolaskom među nas želi izbrisati našu grijehom prožetu prošlost i - pokazujući nam put – uputiti nas u svjetliju budućnost, uputiti nas punini Božjega života. Ta punina života nada je koja osmišljava ovaj naš prolazni život i koja nam ne dopušta da tumaramo u besmislici i očaju.
Krist je postao naše svjetlo i svaki onaj koji je prosvijetljen njegovim svjetlom nije prosvijetljen samo za sebe, nego je pozvan pomoći bratu čovjeku da Krist i u njemu bude svjetlo. Stoga bismo trebali, slaveći Božić, sijati zrake svjetla u srca onih koji još uvijek hode u tami zatvorenosti svojega srca, koji su osamljeni, napušteni, bolesni i nemoćni. Mogli bismo dugo nabrajati one koji su u našoj sredini potrebni Kristova svjetla i naše brige, ljubavi i pažnje. Vratimo se ponovno sebi i pomoću Kristova svjetla ostvarimo susret sami sa sobom. Vjerujemo da će nam taj susret pomoći da se suočimo s vlastitim ograničenjima, slabostima, pogrješkama, s vlastitim grijesima. Svjesni smo da bi nam bez Kristova svjetla i bez susreta s njim bilo nemoguće rastati se s tim nesavršenostima, s kojima smo u savezništvu i s kojima živimo. Trebamo naglasiti da ono što čovjek ne može učiniti sam, to može i mora pokušati ostvariti s Bogom. To je suradnja koja se događa tamo gdje se čovjek otvori Božjemu Sinu, našemu Spasitelju Isusu Kristu. Očito je da je šansa u našim rukama. Nadamo se da je taj susret sa samim sobom i s Kristom vrhunac božićnoga slavlja, ako smo se doista susreli s Kristom i primili Boga u svoju nutrinu, u svoje jaslice, u svoju savjest, u svoj privatni život.
Nemojmo omalovažiti ono što smo toliko puta čuli: da se Isus i tisuću puta rodi, ako se ne rodi u nama, bilo bi bolje da se ni rodili nismo. Dopustimo mu da se rodi u nama, da bismo mogli pronaći sebe, prepoznati smisao svojega života, s nadom da ćemo jednom zajedno s njim vječno slaviti Božić, slušajući anđeoske pjesme u zajedništvu svetih.
S Isusom, koji će se nastaniti u nama, pronaći ćemo nadu koja će nam postati putokaz za obećanu stvarnost: što oko nije vidjelo, uho nije čulo i srce čovječje nije osjetilo, to je Bog pripravio za one koji ga slijede. Tada ćemo ga gledati licem u lice i više ne će biti potrebno susretanje sa sobom radi popravka vlastitoga života.
