Blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu ili Svijećnica, koji se slavi 2. veljače, sadržajno je vezan uz tekst Lukina evanđelja (Lk 2, 22-40), a prema kojemu su Marija i Josip, nakon što se navršilo vrijeme Marijina čišćenja, donijeli u Hram Isusa kako bi ga prikazali. U to su se vrijeme u Hramu zatekli starac Šimun i proročica Ana, bogobojazni ljudi koji su svoj život posvetili Bogu, pa su poradi tolike vjerske gorljivosti bili nagrađeni svojim očima vidjeti Spasitelja svijeta. Duh je Sveti tako Šimunu obećao da ne će umrijeti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega, pa je, kad se konačno ispunilo što mu je Bog obećao, Šimun izrekao ovaj hvalospjev (koji je uvršten u Časoslov, i to kao sastavni dio moljenja Povečerja):
“Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.”
Tom je prilikom starac Šimun izrekao proročanstvo o Isusu i Mariji ovim riječima: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” Naznačio je time ne samo Isusovu spasiteljsku ulogu, nego i nagovijestio njegovu smrt.
I proročica Ana, starica u poodmaklim godinama, bogobojazna udovica koja nije napuštala Hrama, nego je neprestano služila Bogu molitvama i postovima, također je poradi tolike časti da svojim očima vidi Pomazanika Božjega slavila Boga i svima govorila o Djetetu. Stoga je razumljivo da se na temelju ljepote toga svetopisamskoga teksta i dubine opisanoga događaja s vremenom razvio i blagdan koji se danas naziva Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo u Hramu, a povijesno gledano nastao je vjerojatno još prije 6. stoljeća.
S vremenom je bitno mijenjao svoje teološke naglaske, a posebno je značajne promjene doživio s reformom liturgijskoga kalendara nakon Drugoga vatikanskoga sabora. Tako je s jedne strane prestao biti marijanski blagdan i postao Gospodnji (kako je to bilo u prvo vrijeme njegova postojanja), a s druge je strane prestao biti kraj božićnoga vremena, tako da se danas početak liturgijskoga vremena kroz godinu počinje računati već nakon Krštenja Gospodinova, koje se slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja.
U ranijim se vremenima blagdan nazivao Očišćenje Blažene Djevice Marije, te je time imao naglaske na praksi očišćenja koja se spominje u navedenom Lukinu tekstu, a po kojoj se žena smatrala nečistom 40 dana nakon rođenja muškoga djeteta, a 80 dana nakon rođenja ženskoga djeteta. Zbog toga je trebala prinijeti žrtvu u Hramu, odnosno da bi se očistila trebala je nakon isteka toga vremena svećeniku predati janje i goluba ili grlicu, ali ukoliko je bila siromašna, kao što je to bila Marija, dovoljno je bilo prinijeti dva goluba ili dvije grlice. Potom bi svećenik nad njom izvršio obred pomirenja i smatrala bi se očišćenom.
S obzirom da je Blažena Djevica Marija bila bezgrješna i nije se u tom smislu trebala očistiti, ipak se i ona podvrgnula propisima i učinila što je Zakon određivao. S te strane se može istaknuti njezina poniznost i duboka vjernička poslušnost Zakonu, ali sam smisao propisa u odnosu na Marijinu bezgrješnost i suvišnost očišćenja, a onda i takvoga marijanskoga blagdana, ostao je teološki upitan. Zato je i razumljivo da se blagdan s Misalom iz 1970. god. prestao nazivati Očišćenje Blažene Djevice Marije.
Uz to, ostaje nejasno zašto su u Hram došli i Marija i Josip, kad je Mojsijev zakon određivao da se kroz naznačeni obred očisti samo žena. Neki u tom smislu odgovor traže u još jednom propisu, koji je zahtijevao da se prvo muško čedo otkupi za 5 hramskih šekela, a to je trebao učiniti otac. Šekel je bila mjera za težinu plemenite kovine koja nije u svim povijesnim razdobljima jednako iznosila, ali obično se misli na srebrni novac težine od oko 11 grama. U Hramu se koristio isključivo židovski novac, odnosno hramski šekel, jer bi se svaki tuđinski novac, koji bi imao na sebi ljudski lik, smatrao svetogrđem. Naznačenih 5 hramskih šekela otac je mogao dati bilo kojem svećeniku u Izraelu i tako udovoljiti propisu, a smisao takve otkupnine vezuje se uz odredbu zapisanu u Izl 13, 1-10, prema kojoj svaki prvorođenac pripada Bogu. Naime, u noći bijega iz egipatskoga ropstva, anđeo je Jahvin pobio sve egipatske prvorođence, a poštedio izraelske, odnosno mimoišao sve one kuće čiji su nadvratnici i dovratnici bili označeni janjećom krvlju, te su stoga zbog takve poštede svi muški prvorođenci izravno pripadali Bogu, odnosno bili su određeni da budu svećenici. Kasnije je Bog odredio Levijevo pleme za svećeničku službu, pa su ostala plemena iz toga razloga morala plaćati za svoga prvijenca otkupninu. Kao znak otkupnine, otac je trebao prinijeti životinju kao žrtvu, te, kako je rečeno, platiti 5 hramskih šekela.
Teološko tumačenje je i ovdje nedorečeno, jer Josip nije bio biološki Isusov otac pa, imajući u vidu tu činjenicu, ne bi imao obvezu ni platiti naznačenu otkupninu. Međutim, možda se i Marijino očišćenje i Josipovo plaćanje otkupnine može jednostavno gledati u njihovoj poslušnosti i vjernosti Zakonu, odnosno kao činjenicu da po sebi nisu morali udovoljiti ni jednom propisu, ali su to učinili kako se ne bi ni na koji način izdvajali od svih drugih ljudi, jer u to vrijeme gotovo nitko nije mogao znati da su oni roditelji Sina Božjega.
U svakom slučaju, s vremenom se više počeo stavljati naglasak na prikazanje, koje se i navodi Lukinu tekstu, a ne otkupljenju i očišćenju, što je jasno vidljivo i u današnjem nazivu blagdana. Može se stoga reći da su Marija i Josip prikazali Isusa, odnosno da je Dijete na njihovim rukama slika onoga pashalnoga janjeta kojega su nekada Izraelci morali žrtvovati u spomen na oslobođenje iz egipatskoga ropstva, ali još i više da ga sada prikazuju kao buduću žrtvu – istinsko pashalno Janje – koje je na svijet došlo da nas zasvagda otkupi svojim vazmenim otajstvom. U tom smislu, iako Prikazanje Gospodinovo danas više ne pripada božićnom ciklusu liturgijske godine, ipak je taj blagdan na svoj način ostao razmeđe između božićnoga i uskrsnoga vremena, a to potvrđuje slika Majke koja u naručju nosi svoga Sina, što nas podsjeća na božićno otajstvo, ali ga prikazuje kao buduću žrtvu, što pak pripada vazmenom otajstvu i time čini svojevrstan uvod u uskrsno vrijeme.
Blagdan Prikazanje Gospodinovo nosi i naziv Svijećnica, a vezuje se uz riječi Šinuna starca po kojemu je Isus Svjetlo na prosvjetljenje naroda. Stoga je sasvim razumljivo da se tijekom povijesti uz taj blagdan vezala i procesija, i to na način da bi se prije mise blagoslovile svijeće, a onda bi se s upaljenim svijećama krenulo u ophod od neke manje crkve do one u kojoj će se slaviti misa, ili ako je to bilo nezgodno, ophod bi krenuo od nekoga drugoga prikladnoga mjesta ili jednostavno obišao oko crkve. Takvi su ophodi predviđeni i današnjim Misalom, ali obično u praksi prevagne druga mogućnost koju također predviđa Misal, a to je da se na ulazu blagoslove svijeće te se svečano uđe u crkvu. Štoviše, zbog praktičnih razloga, češće će se preskočiti i svečani ulazak, pa će se u samoj crkvi, na početka mise, blagosloviti svijeće. Svijeće, naravno, kako je to već naznačio Šimun starac, predstavljaju Isusa, a hod u procesiji s upaljenim svijećama označava spremnost vjernika da uvijek idu za jedinim istinskim Svjetlom – svojim Učiteljem, te da i sami u svom životu pokazuju snagu toga svjetla. Takve se blagoslovljene svijeće nose kućama i koriste se u različitim prigodama, a posebno je bio običaj, koji se još ponegdje njeguje, da se stave umirućima u ruke.
Navedene promjene s obzirom na naziv i smisao blagdana, kao i na činjenicu da to više nije marijanski, nego je Gospodnji blagdan, upućuju i na razumljivost kako više ne će biti naglašen pokornički karakter i ljubičasta boja, nego će prevladavati radost i u tom smislu bijela boja.
Sve nas navedeno upućuje na važnost shvaćanja Isusa Krista kao jedinoga istinskoga Svjetla, koji je kao žrtva prikazan za naše otkupljenje, pa smo u tom smislu i mi, poput Šimuna i Ane, pozvani uvijek zahvaljivati Bogu na tom neizmjernom daru, te se truditi svojim životom doista i slijediti Svjetlo koje prosvjetljuje cijeli svijet.
Izvor: Vjera i djela
