Prve korizmene nedjelje 18. veljače svete mise su slavljene u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati.
Na svetoj misi u 9 sati prvo čitanje pročitala je Ivana Đapić, a drugo čitanje Roberta Pešava.
Na svetoj misi u 11 sati prvo čitanje čitala je Petra Knežević, psalam Lucija Butković, a drugo čitanje Maja Lasić. Molitvu vjernika pročitali su ministranti.
Nije lako biti u pustinji niti jedan dan. Mi Europljani zapravo ne možemo ni zamisliti što znači pustinja. Pustinja u kojoj su dani nesnosno vreli, a noći toliko hladne, da čovjek ne može zaspati ako se dobro ne pokrije. Pustinja je mjesto gdje nema hrane ni vode i gdje čovjek može živjeti gotovo isključivo od onoga što je ponio sa sobom. Drugi evanđelisti govore da je Isus tamo kruto postio i to četrdeset dana. A prisjetimo se prethodne riječi: Duh je nagnao, dakle, natjerao Isusa u pustinju. Prema tome, Isus se podlaže volji svojega Oca i zbog toga otklanja ljudsku slavu, otklanja ugodnosti redovitog života, otklanja čak i hranu. Isus svoju slobodu stavlja u ruke duha koji ga vodi.
Još i to! Neshvatljivo! Da Sina Božjega iskušava Sotona! Ne samo da se odrekao svijeta na neko vrijeme, ne samo da je gladan i žedan, ne samo da je otklonio svjetsku slavu, nego je on, Sin Božji, Bogočovjek ponizno dopustio da ga kuša Sotona. To bi bilo nešto malo nalik tome kad bi predsjednik neke države dopuštao da ga šikanira i maltretira zadnji portir u nekom bijednom hotelu. Već tada se zapravo na Isusu ostvaruju riječi proroka Izaije: „K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.
Ušli smo u korizmu. Isus nam poručuje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Ispunilo se vrijeme, ušli smo u korizmu. Valja nam se obratiti. Želimo preispitati svoj životni put. I vidimo samo jedan ispravan put. Upravo put Isusa Krista. Put podložnosti. Put suradnje s Duhom Božjim. Cijela je korizma pred nama da povjerujemo evanđelju, da se uvjerimo da je moguće odbaciti svoju volju i voljicu, da je moguće slijediti volju Božju i da je moguće dopustiti Bogu da po svome Duhu vodi naš život. Naravno, volju Božju treba tražiti, volju Božju i glas njegova Duha treba čuti, snagom toga istoga Duha valja povjerovati da evanđeoski put može preobraziti i ispuniti smislom cijeli naš život. I, možemo biti sigurni: kao što su Isusu anđeli služili nakon četrdesetodnevnog boravka u pustinji, nakon sotonskih kušnji, tako ćemo i mi naći svoj mir, naći duboki smisao vlastitog života. Budemo li služili Bogu, anđeli će nama služiti.
