U subotu 3. ožujka 2018. uoči 3. korizmene nedjelje u gospićku katedralu Navještenja BDM hodočastili su vjernici Gospićkog i Otočkog dekanata predvođeni svojim župnicima. Misno slavlje predvodio je biskup mons. Zdenko Križić, u zajedništvu s gospićkim dekanom mons. Marinkom Miličevićem i otočkim dekanom mons. mr. Tomislavom Šporčićem i svećenicima ovih dekanata.
U propovijedi o milosrdnom ocu biskup Križić istaknuo je: „Tri lika obilježavaju ovu prispodobu: mlađi sin, stariji sin i Otac. U ocu Isus predstavlja Boga, nebeskog Oca, i njegov odnos prema čovjeku i onda kada je grešnik. U prispodobi se jasno vidi da je obitelj dobrostojeća jer imaju i sluge. Ne oskudijevaju ničim bitnim. Usprkos svemu tome mlađi sin u jednom trenutku traži od oca dio baštine za sebe jer on bi se htio osamostaliti, odvojiti. Pokazuje da nije zadovoljan u očevoj kući, ali ne kaže zbog čega nije zadovoljan.
Nema pravog razloga zbog čega odlazi, nego jednostavno: uhvatile su ga neke mušice i on uporno insistira na svome. On se lažno uvjerio, kao i mnogi mladi danas, da je svagdje bolje nego tamo gdje se nalaze. Monogi su mladi i danas koji ovako razmišljaju i tako se udalje od onoga što je dobro i padnu u zlo droge, alkohola i tako se udalje od onoga što je korisno u njihovom životu. Uvjerio se ovaj mladić da će on drugdje živjeti život pun radosti i ugoda, i da će mu ruže cvasti na svakom koraku. Otac ga jednostavno ne može zaustaviti, a nema nikakvu namjeru upotrijebiti bilo kakvu silu. I mlađi sin odlazi.
Negdje u dalekom kraju mu se na početku čini da su se svi njegovi snovi ispunili. Sav njegov život postaje zabava, gozbe, djevojke, i sl. Dok su mu još bili džepovi puni imao je prijatelja i obožavatelja koliko je htio. Svi mu laskaju, hvale ga i obilato koriste. Ali se džepovi brzo isprazniše. Ovako besmislenom životu kraj dođe brže nego se misli. Najednom on ostade sam, nema nigdje nikoga od tolikih koji su mu bili tobože prijatelji. On počinje umirati od gladi, ali nikoga da mu išta pruži. Svi sada vjerojatno govore: tko mu je kriv kad je budala. Potvrđuje se istina da te prvo odbace oni koji su te naveliko iskorištavali. Da nekako preživi on postaje sluga jednom žitelju u onom kraju kojemu čuva svinje. Međutim i tu živi samo jad i bijedu. Nitko mu ne pruža niti ono što jedu svinje. Od tolikog društva s kojima je organizirao bezbroj slavlja i užitaka, sada se nitko za njega ne zanima. On više nikomu ne treba. To je tajna zla. Tamo gdje osoba griješi tu će i ispaštati.
U ovom svom totalnom ponoru, veli se, da on ipak dođe k sebi. Jad i bijeda su mu otvorili oči. Postao je svjestan što je napravio, ali ostaje pitanje: što sada? U teškoj patnji on se sjetio oca, sjetio se i slugu u očevoj kući čijim životima sada zavidi. On je u tragičnoj nemoći i ne preostaje mu drugo nego naći načina da se vrati ocu i da ga on primi kao slugu. Veli se da ustade i krenu svome ocu. O čemu je sve putem razmišljao, možemo si pretpostaviti. Prije svega o načinu na koji bi trebao umilostiviti oca da ga primi. Ovaj mladić je imao sreću što je imao tako dobrog i uzornog oca. Da nije imao takvoga oca, on se nikada ne bi odlučio vratiti. Život bi mu tragično završio.
Iz svega vidimo kako obitelj može biti dobra, uistinu kršćanska, a dijete odluta, zaglibi u nekom zlu. Sve je to moguće. Međutim, istina je i to da ako su roditelji bili uzorni, oni su u srcu djeteta trajni zov da se vrati na pravi put. Prije ili kasnije roditeljski glas će u njemu pobijediti. Zadivljuje način na koji otac prima sina. Nema niti jedne riječi ukora. Otac zna da to nije potrebno. On zna da je sinu sada sve jasno i ne želi ga koriti.
To je ta Božja ljubav koju nam nije uvijek lako razumjeti i u nju se uvjeriti. Otac organizira slavlje na koje poziva prijatelje i susjede. On se sina ne stidi. On gleda kako da sinu čim prije povrati dostojanstvo djeteta koje je sin izgubio prema ocu, ali ne otac prema njemu. Čini nam se da bi reakcija „normalnog“ oca trebala biti da određeno vrijeme skriva sina zbog sramote koju je navukao na očevu kuću, zbog ugleda koji mu je zbog njega narušen, ali ovaj otac čini sve suprotno. On poziva goste da vide sina, sretan što se on vratio.
Evo to je slika našega Boga. Takav je Bog prema nama i onda kada odlutamo. Nažalost, premalo smo svjesni ove istine“ zaključio je biskup Križić.
Nakon svete mise hodočasnici su nastavili druženje s biskupom u dvorani Caritasa.
Izvor: Župa Gospić
