Pete korizmene nedjelje 18. ožujka 2018. g. svete mise su slavljene u 9 i 11 sati u Ličkom Osiku.
Na misi u 11 sati imali smo radost krštenja. Svoje treće dijete, sina Davida, krstili su Andrija i Ivana Trogrančić iz Ličkog Osika. Kum na krštenju bio je Stanko Trogrančić iz Udbine. Obitelji čestitamo na sakramentu krštenja.
Isus veli: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo“. Ovo je stvarnost, ovo je zakon koji je Bog postavio na ovoj zemlji. Pšenično zrno treba ići u zemlju. Čovjek mora trpjeti. Čovjek mora umrijeti. I to je stvarnost. I zato su lažni proroci svi oni koji naučavaju mir, radost i sigurnost samo u ovome životu.
Naravno, Isus ide dalje: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ To je paradoks koji vidimo u ovom životu: zrno u zemlji kao da se počinje raspadati, kao da ga počinje obuzimati trulež, ali, gle, iz te prividne gnjiloće zameće se nova biljka, biljka koja donosi plod, plod višestruko brojniji od onog posijanog sjemena.
Upravo se to dogodilo Isusu. Ljudski govoreći bio je upravo satrt, odbačen, ismijan, ponižen, trnjem okrunjen, umro je kao posljednji zločinac… Puk mu je okrenuo leđa, a ni učenici nisu bili uz njega. Jedan ga je izdao, drugi zatajio, drugi se razbježali – uz časnu iznimku Ivana. Međutim, Isus je uskrsnuo. Znamo, uskrsnuo je tako da više nikada ne umre. Uskrsnuo je tako da više nikad ne osjeti bol i patnju… Uskrsnuo je u svom – kako mi to velimo – proslavljenom tijelu. Uskrsnuli Isus pripada nebu, on ulazi u nebesku slavu.
Naravno, i mi smo tu. Isus nam poručuje: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ To je onaj Isusov govor o križu, o smrti, o ustrajnosti do konca. Isus nam ne daje isprazna obećanja. Naprotiv, on nam govori stvarnost kakva jest. To znači da je život ispunjen i nevoljama i patnjom i tjeskobama. To znači da čovjek treba „umirati sebi“, da treba prihvaćati kušnje koje život donosi. Međutim, kušnja, nevolja, patnja pa i smrt u pravom i prenesenom značenju nisu sami sebi svrhom. Smrt rađa životom, rađa uskrsnućem.
Tvrda je ovo riječ, ali jedina ispravna i jedina prava. Ne valja nam se zavaravati lažnim nadama. Čovjek i inače u životu, a i u duhovnom životu do pravih vrijednosti dolazi samo preko žrtve. Jer, mi kršćani kada trpimo, s Kristom trpimo i kada umiremo s Kristom umiremo, da bismo zajedno s njime mogli i uskrsnuti i biti proslavljeni. U toj nadi i u toj radosti iščekujemo blagdan Kristova uskrsnuća.
