Liturgijska čitanja ove nedjelje potiču nas na vjerničko vrednovanje zemaljskog rada i stjecanja materijalnih dobara. Isus poučava svoje učenike o stavu koji trebaju zauzeti prema zemaljskim vrijednostima. Unatoč tome što su sve ostavili i krenuli za Isusom, pitanje posjedovanja vrlo je često i kod apostola. Isto je pitanje postavio i Propovjednik u Starome Zavjetu, u odlomku koji je odabran za današnje prvo čitanje. On zaključuje da je bogatstvo ispraznost-jer želja za bogatstvom vrlo često pretvara dane u muku, poslove u jad, a noći čini nemirnima.
Prvo čitanje (Prop 1, 2. 2, 21- 23)
Propovjednikova knjiga jedina je filozofska biblijska knjiga. Sadržaj knjige je blizak povijesnom grčkom sizifovskom razmišljanju, ali i problematici moderne filozofije besmisla i apsurda. Njezin anonimni autor ne određuje povijest spasenja ni život Saveza s Bogom, svoga naroda izraelskog. Knjiga Propovjednikova nastala je u 3. stoljeću prije Krista. Prema sadržaju knjiga ne nudi rješenje o smislu ljudskog postojanja i djelovanja kako to čine druge biblijske knjige. Pisac na temelju životnog iskustva postavlja „pitanja“ na koja ne daje odgovor. On smatra da čovjek, samo svojim umnim sposobnostima, ne može doći do potpunog odgovora o smislu ljudskog postojanja i djelovanja. Pisac vjeruje u Boga. Boga stavlja iznad svega ljudskoga: uma, rada i mudrosti. Ovonedjeljno prvo čitanje govori o nekome tko je u životu sve postigao što se može postići, na materijalnom planu. No, nakon svega, ipak dolazi do zaključka kako ga sve postignuto ne može ispuniti i usrećiti. „Jer čovjek se trudi mudro i znalački i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. I to je ispraznost i velika nevolja.“ Čovjek koji pošteno i mnogo radi, pun je i briga, „svi su njegovi dani doista mukotrpni,…čak ni noću ne miruje srce njegovo.“ Knjiga Propovjednik napisana je u pesimističkom tonu. Pisac govori: „Sve je ispraznost“ –sve ljudsko: rad, briga, muka, moć, bogatstvo, ljubav, život, znanje, pa i sama mudrost.
Drugo čitanje (Kol 3, 1-5. 9-11)
Apostol Pavao u Poslanici Kološanima tvrdi da je vjera u Krista jedini put spasenja. Sveti Pavao živi samo za Krista. On je službenik Crkve, on u Kristu trpi za svoju Crkvu. Današnje 2. čitanje, odabrano je iz završnog dijela Poslanice Kološanima. Kršćanin je najtješnje sjedinjen s Kristovom smrću i Kristovim uskrsnućem. Vjernikov –krštenikov život je skriven s Kristom u Bogu. Naš život mora biti obilježen Kristovim životom, a za to treba „umrtviti“ sve što je grijeh. Pavao postavlja Kristovim krštenicima nove moralne norme u njihovom životu; radu, vjeri, ali i u odnosu prema drugim ljudima. U novom Kristovom moralu najvažnije je: gledati Krista u svim ljudima, bez razlike; i odnositi se prema drugima kao prema Kristu. Potrebno je živjeti novim životom, shvatiti da naše razlike i naše suprotnosti nemaju više značenja. Jedino sveopća Kristova nazočnost ima svoju trajnu vrijednost.
Evanđelje (Lk 12, 13-21)
U Kristovo vrijeme ljudi su postavljali pitanja o posjedovanju materijalnih dobara, kao što ih postavljamo i mi danas. Materijalna dobra trebaju nam biti samo sredstvo, a nikada cilj života. Sam život je bogatstvo koje ostavlja mogućnost posjedovanja. Isus pojašnjava to prispodobom o bogatom čovjeku kojemu je obilno urodila zemlja. Samim tim što mu je zemlja urodila upozorava da bogatstvo nije od njega, nego da dolazi od drugog izvora, od zemlje –od Boga. Kad to zaboravi, čovjek postaje „bezumnik.“ Bogataš iz Isusove prispodobe zaboravio je značenje zemaljskog bogatstva. No, biva upozoren da će mu duša biti zaiskana već te noći. Upao je u zabludu da su bogatstva svijeta blago duše. Onaj, tko se „u Bogu bogati“ taj je stekao blago duše. Bogatiti se u Bogu znači priznati u dubini sebe da ovisiš o Bogu, a time onda postaješ sposoban suditi što je pravedno u odnosu prema drugima. Darivanjem potrebnih, može se samo bogatiti u Bogu.
