Četvrte vazmene nedjelje svete mise su slavljene u 9 i 11 sati u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku. Današnju nedjelju zovemo još i Nedjelja dobrog pastira kada osobito u cijeloj Crkvi molimo za nova svećenička i redovnička zvanja.
Slika dobroga pastira, koju Isus upotrebljava i primjenjuje na sebe, pripada praslikama čovječanstva. Ona je i u našem današnjem vremenu njegovo pravo, gdje opada povezanost čovjeka i prirode i gdje je samo malo toga što se vidi u pravim pastirima.
To što Isus misli, otvara se pažljivom čitatelju i slušatelju, a može se i djeci saopćiti u katehezi vjere.
Zamislimo da se nalazimo kod jedne lokve. Puna je vode. Najednom na vodu dolazi više stadâ sa svojim pastirima. Sve životinje žele piti. Pastiri izmjenjuju svoje doživljaje i novosti. Nakon nekog vremena opet kreću. Životinje trče jedna za drugom. Kako će se ovce opet naći kod svojih pastira? Pastiri zovu i ovce nefaljivo slušaju glas svoga pastira. Slušamo u Evanđelju: "Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem, i one idu za mnom." Pastir i stado imaju zajedničku povijest. U toj povijesti raslo je obostrano poznavanje, povjerenje i zajednička pripadnost. Na njegov glas stado je našlo svoga pastira i obratno. Slikom o ovci mi olako povezujemo glupost ili sljepoću. Sasvim drukčije je naše Evanđelje. Ovca nikada nije cijela slika. Cijela slika je odnos između pastira i ovce. I taj odnos neće biti obilježen glupo-slijepim nasljedovanjem, nego prisnom povezanošću i povjerenjem. To je mudrost, to su dobra iskustva, to je sposobna pripadnost, koju ovca na glas svoga pastira sluša i njega slijedi.
Tu je Dobri pastir sav za ovce svoga stada. On ne izvlači samo materijalnu dobit od njih, tako kao što to čini plaćeni sluga, nego njemu su one stvarno na srcu. Svaka pojedina ovca njemu je važna, i kada se izgubi, napušta on ostale, da je traži. Dobri pastir brani svoje stado protiv svih opasnosti; da, on je spreman, upravo založiti život, ako vidi da dolazi vuk.
Isus primjenjuje tu idealnu sliku dobroga pastira na samoga sebe, i doduše u jedinstvu sa svojim Ocem nebeskim, jer On i Otac su jedno. I obratno, ovce poznaju njegov glas i slijede Isusa. On želi onima koji po njemu vjeruju u Oca, darovati život vječni. Tako neće propasti, nijedna svjetska sila ne može ih istrgnuti iz ruke dobroga pastira. Da, konačno je nebeski Otac sam, koji nastupa kao pastir svih ljudi. Bog Otac je veći od svih ostalih; zato nitko ne može upropastiti stado njegovih pašnjaka.
Zar nije čudesna Isusova poruka i njegovo obećanje? Sam Bog se brine za nas, njemu je stalo do nas, da nam šalje svoga vlastitoga Sina, koji iz ljubavi prema nama umire na križu. Kao raspeti i uskrsnuli Isus Krist je dobri pastir; čitanje iz Ivanova Otkrivenja označava ga upravo Jaganjcem, koji je zaklan. To Janje Božje je Isus, uskrsnuli, koji je sada proslavljen i stoji pred Božjim prijestoljem. Oni koji smiju pripadati Bogu, koji su savršeni, za njih vrijedi: "Jer Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih." (Otk 7,17) Ništa nam neće nedostajati kad nas Bog kao dobri pastir konačno uzme u svojoj ljubavi i proslavi nas!
Slušati i čuti glas našega Pastira znači također u ovom slavlju na koje smo se okupili: slušati kako on govori nad kruhom i vinom: Uzmite, jedite i pijte, ja sam za vas. Taj glas smijemo i trebamo slijediti u povjerenju, da smo s njime na dobrome putu, na putu, koji već ovdje i danas daje život i vodi u život.
Nedjelja Dobroga pastira je na osobit način molitveni dan Crkve za duhovna zvanja, osobito za svećenička zvanja. Tko smije surađivati u vinogradu Gospodnjem, služi Kristu, Dobrom pastiru.
