Ostavljajući svojim učenicima posljednje preporuke prije svoga odlaska k Ocu (Iv 15, 9-17), Gospodin Isus je istaknuo nekoliko vrlo bitnih stvari. Ma koliko njegove preporuke zvučale kao očite i svakodnevne, one to ipak nisu jer u sebi sadržavaju otajstvenu dubinu koju valja otkriti. Tako Isus od učenika traži da ga ljube i ostanu u njegovoj ljubavi, da čuvaju njegove zapovijedi i da budu njegovi prijatelji čineći što im je zapovjedio. Osim toga učio ih da je najveći čin ljubavi položiti život za prijatelje, te ih je time ujedno poučio kako biti prijatelji. Na prvi pogled sve se čini jasno i razumljivo, te smo uvjereni da bi tako svatko od nas učinio. Također smo uvjereni da znamo što sve skupa rečeno pretpostavlja i kako se ostvaruje. Međutim, ako tome pristupimo samo kao ljudi, polazeći od naših uobičajenih pretpostavki da dobro znamo što je ljubav i prijateljstvo, onda bismo se vrlo lako mogli prevariti, jer naša ljudska ljubav je vrlo uvjetovana i ograničena ljubav.
Jer Isus, doista, ovim vrijednostima koje mi poznamo u nekoj mjeri i na razini svakodnevnog ljudskog življenja, daje novo značenje. Naime, on o njima ne govori iz ljudskoga iskustva kako to činimo mi ljudi, već o njima govori iz svoga božanskoga iskustva, iz zajedništva ljubavi u kojemu živi s Ocem. Tako on za ljubav i prijateljstvo podrazumijeva značenje koje ovi pojmovi imaju u odnosu prema Ocu nebeskome, to jest otkrivamo im pravu dubinu i smisao samo u onoj mjeri u kojoj postajemo svjesni što oni znače pred Bogom. Upravo u tome duhu se otkriva što znači njegov poziv učenicima da čuvaju njegove zapovijedi, da budu spremni položiti život za prijatelje i dokazati da su istinski prijatelji jedni drugima. Jer Isus ne stavlja pred svoje učenike legalističke zahtjeve već očekuje da usvoje sadržaje u duhu zajedništva s Ocem nebeskim. Naime, nije bit da učenici tek tako očuvaju neke zapovijedi, pa čak niti da polože život, to jest da umru jedan za drugoga. Bit prijateljstva nije u tome da jedan drugome priopće tajne koje nisu do tada rekli nikome drugome.
Srž Isusovih riječi sastoji se u tome da pouči učenike da u cjelokupnom našem djelovanju mora biti i djelovanje Božje. Tako u svakom činu predanja onima koje volimo, ne predajemo samo sebe i svoju ljudsku velikodušnost, već je bit predati Božju snagu i Božji život. Isto vrijedi i za ljubav. Ne bi bilo dostatno prijatelje ljubiti ljudskom ljubavlju, već ih treba ljubiti onom neponovljivom uzvišenom ljubavlju koja je u Bogu i koja je od njega došla nama. Ljubav koja nije odraz i slika Očeve ljubavi, nije vjerodostojna ljubav. Jednako tako ljubav koja ne vodi k Ocu, nije ispravna ljubav. Ljubav koja nema okus Božje ljubavi i nije njome natopljena, zatvorena je u zemaljske propadljive granice. Oni koji ljubav ne crpe iz Boga i ne prožimaju svoj život Božjom ljubavlju, ne dopuštaju ljubavi da ostvari one vječne, neprolazne domete za koje je stvorena, to jest da bude bezuvjetna i neograničena.
Doista, ljubav teži k tome da probije granice, bilo one koje postoje između Boga i čovjeka, bilo one koje postoje između ljudi međusobno. Naime, ljubav je ona koja premošćuje provalije i ruši ispred sebe sve prepreke, proširuje okvire života i daje nova obzorja. Ljubav čini da nestane granica kako bi ljudi međusobno mogli postati jedno, kao što su jedno tri osobe Presvetoga Trojstva. Takva ljubav prkosi zakonima prostora i vremena, kao što je i iznad svih ostalih zakonitosti svijeta i ljudske logike. Takvu je ljubav pokazao Sin Božji kad je probio granice vremena i prostora i ušao u naš mali svijet, te je, iznad i izvan svake ljudske mogućnosti dao ljudima besmrtni život. On je dokazao svojim utjelovljenjem i poniznošću da bezuvjetna ljubav nadilazi sva ograničenja, u protivnom se ne bi sam Bog spustio u naš ograničeni svijet. No s druge strane njegovo uskrsnuće je dokaz kako ljubav, nakon poniznog ulaska među ljude, nakon umiranja i dara života, pobjeđuje te iste granice koje je morala nadići dolaskom k nama. Štoviše, ovaj put i nas osposobljuje da i mi sami, obdareni snagom njegove ljubavi, pokidamo sve spone i probijemo sve granice koje nas sputavaju u vjerodostojnom životu. Upravo to je razlog zašto pravu ljubav ne možemo naučiti ni steći sami od sebe, već jedino od živoga Boga koji je ljubav i koji nas obdaruje tim istim darom.
Stoga ni nama ne preostaje drugo, nego da se dopustimo izabrati, to jest da dopustimo Isusu da nas izabere, jer one koje izabire, izabire za bezgraničnu i bezuvjetnu ljubav kao što je bila njegova. Neka nas izabere i pošalje da donosimo trajni rod koji ostaje za život vječni, a on niče samo iz ljubavi njegove. Slušajmo stoga zapovijed koju nam je dao, da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio, to jest Božjom bezuvjetnom i bezgraničnom ljubavlju.