Jedanaeste nedjelje kroz godinu 17. lipnja obje svete mise slavljene su u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku i predvodio ih je župnik preč. Luka Blažević.
Isus u današnjem evanđelju govori u prispodobi. Uzima za primjer malo zrno gorušice koje je manje od makovog zrna, a iz njega izraste veliko stablo.
Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i neprimjetno, ali iz njega niče potom veliko stablo (Mk 4, 26-34). Isus je imao potrebu istaknuti ovu tihu prisutnost kraljevstva Božjega vjerojatno radi toga što nitko nije zamišljao dolazak kraljevstvo Božjega na takav način. Očito su očekivali da Bog očituje svoje silu i moć, da napravi snažni zahvat u povijest i među ljude, te da tako ljudima na neki način nametne svoje kraljevstvo. No očito su se mnogo prevarili, jer Isus nas poučava da ovo kraljevstvo dolazi kao jedna vrlo posebna moć, a to je moć koju u sebi ima zrno koje nosi mogućnosti budućega ploda.
No da bi se kraljevstvo Božje dogodilo u nama i u svijetu, treba ipak nešto napraviti. Neophodno je primiti njegovo sjeme, to jest zasijati ga, kako reče Gospodin: Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju; ili: Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. A kako je riječ o Božjemu kraljevstvu, onda je jasno da je ono Božji dar koji on sije na zemlju, a napose među ljude. Na žalost, za mnoge je to premalo ili ga ne žele niti primijetiti, jer su radije usredotočeni brati plodove zemlje, nego se obazirati na maleno sjeme kraljevstva Božjega. Mnogi ljudi ne računaju ni s Božjom silom ni prisutnošću, već samo s ljudskom snagom i svjetovnom moći, te stoga u njihovim životima nema mjesta za otajstva kraljevstva.
Tako vidimo da kad Isus propovijeda i tumači događaj kraljevstva Božjega, onda pokazuje da vrlo dobro pozna kako stoje stvari u svijetu. On vrlo dobro zna da u svijetu moći i prestiža ljudi svoje ideje šire dobrim reklamama i velikom promidžbom. Ulažu velike količine sredstava za marketing, i ne pitajući se je li baš sve istina što govore o svojim proizvodima ili svojim stavovima. Služeći moćnicima i silama ovoga svijeta služe onoj vidljivoj moći, no zaboravljaju da je ona prolazna. Sve što se gradi na izvanjskoj pojavnosti i vidljivoj moći, gradi se na propadljivim temeljima koji će se prije ili poslije urušiti, a da mnogi ljudi toga nisu niti svjesni. Njima zemaljske okolnosti pružaju prigodu da ovdje i sada iskoriste blagodati koje pruža zemlja, te su počesto žrtve vidljivog uspjeha koji se može kao rukom opipati. Pogotovo što se vidi kako se iz dana u dan uvećava. A najčešće se radi o situacijama u kojima se traži ubirati plodove, ali zaobilazeći ili preskačući postupak koji vodi od zrna do ploda.
Zato i Isus kad je došao među nas, nije donio gotove plodove kraljevstva Božjega, već je došao posijati njegovo sjeme i naučiti nas kako da se prema tom sjemenu odnosimo. Praktički i on sam, prihvativši se utjeloviti među nama ljudima, vodio se tom logikom. Umjesto da se služi božanskom moći, utjelovio se kao zrno bačeno u zemlju, te je rastao kao čovjek i živio ljudskim životom. I naposljetku je dopustio da iz tog ljudskog života niknu božanski plodovi kraljevstva Božjega za cijelo čovječanstvo. Stoga očekuje i od nas da usvajamo njegove poticaje i sadržaje kraljevstva na tih i skroman način. Kao što je on došao u skromnosti, te je u jednostavnosti ljudskoga života, pa i umiranja i smrti, donio plodove neba na zemlju, tako i od nas očekuje da te Božje plodove postupno utjelovljujemo i da im dademo prostora u svome životu.
Gospodin je stoga i nama ostavio istu zadaću, da, ako želimo donositi plodove kraljevstva Božjega, a to bi bio smisao našega života, dopustimo da Bog u nas posije sjeme kraljevstva. Jer dolazak kraljevstva nije nadnaravan događaj na način da Bog zahvati nekim snažnim događajem koji je izvan moći čovjeka i prirode, već je taj događaj nadnaravan jer čovjek sam od sebe ne može posijati sjeme Božjega kraljevstva, ma kako ono djelovalo maleno i neznatno. Nakon toga pustimo da u nama njegovo kraljevstvo raste i ne budimo poput nestrpljivih ljudi koji bi htjeli plodove, bilo u osobnom bilo u poslovnom smislu, ali nemaju volje sijati Božje sjeme ni vremena čekati da polako raste i razvija se. Izdignimo se iznad dometa današnjega čovjeka koji je navikao na jeftin način i bez mnogo truda kupovati gotove proizvode, a da ne zna ništa ili ne misli o mukotrpnom postupku u kojemu oni nastaju.
Slušajmo Gospodina Isusa jer on dobro zna što je Božje kraljevstvo. Usvajajmo njegove poticaje i sadržaje kraljevstva na tih i skroman način, jer on nam daje diskretno tiho sjeme koje nije poput ljudskoga. On sam je došao u skromnosti, te ukazuje da sve velike i svete stvari dolaze iz duše, iz nutrine, iz srca. On u nas ne sadi na grub i neprimjeren, nasilan ili podal način, ne oduzima nam životni prostor, već nam daje sjeme kadro srasti s našim životom. Štoviše, ničim ga ne ugroziti, a neizmjerno ga obogatiti. I ma koliko tiho i neprimjetno, napose onima koji nemaju oka i sluha za Boga, onima koji žive od Duha ono postaje nosiva stvarnost, neprocjenjivo važno za duhovnu plodnost i sigurnost.
Ne budimo stoga poput onih koji od Boga očekuju gotove plodove i gotova rješenja, već se prihvatimo posla i skrbimo oko božanskog sjemena zasijanoga u naše srce. Prihvatimo njegovo kraljevstvo kao veliko otajstvo koje se razvija, te u nama na otajstven način donosi plod budućega života. Dopustimo da naše srce bude prihvatilište Božjega kraljevstva, to jest klijalište njegova otajstva i tihe prisutnosti koja je kadra od maloga zrna doći do božanske punine po kojoj ljudski život dosiže svoj pravi smisao, kako ovdje na zemlji, tako i u vječnosti.
