Četrnaeste nedjelje kroz godinu 8. srpnja svete mise u 9 i 11 sati slavljene su u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku. Obje svete mise predvodio je župnik preč. Luka Blažević.
Prvo čitanje i psalam na svetoj misi u 9 sati pročitala je Ivana Đapić, a molitvu vjernika i drugo čitanje Roberta Pešava.
U evanđelju smo mogli čuti kako se Isusovi sunarodnjaci ponašaju prema njemu u svojem zavičaju.
Međutim, ljudi nekad i drugačije gledaju: očekuju da nutarnjoj veličini neke izuzetne osobe odgovara i izvanjska posebnost, baš kao što smo to mogli čuti u današnjem evanđelju . Isus, sada već poznat po naviještanju evanđelja i po čudesima, dolazi u svoj kraj u pratnji svojih učenika. U subotu odlazi u sinagogu i naviješta evanđelje. Riječ mu je bila snažna i uvjerljiva, što nitko nije mogao osporiti. Njegovi su sugrađani u prvi mah ostali zadivljeni, a onda su se počeli s neodobravanjem čuditi. Nemoguće je, mislili su, da bi to bio pravi prorok, Božji čovjek, nemoguće je da bi njegov nauk bio ispravan. Jer, mudrovali su, ta oni ga poznaju od djetinjstva. Ni po čemu se Isus do tada nije isticao. Poznavali su svu njegovu rodbinu. Ta on je njihov susjed i poznanik! Vjerojatno je s njima ili za njih nešto radio, tko zna, nekome napravio vrata ili samar za njihova magarca. Ne može takav običan čovjek biti prorok!
Rekli bismo da je njihova pogreška bila dvostruka. Prvo, oni su se dali zavarati prividom. Gledali su izvanjsku Isusovu pojavnost. Što su mogli vidjeti? Mladoga čovjeka kojega su poznavali od djetinjstva. Nisu htjeli vidjeti da izvanjsko ostaje izvanjsko, a da je bitno ono što je iznutra. Ta u tome i jest Božja mudrost i Božja ljubav: Bog nam se u svome utjelovljenom Sinu do kraja približio i prignuo se nad našom slabošću. Isusovi sunarodnjaci nisu htjeli vidjeti i uvidjeti takvu ljubav i dobrotu Božju…
Druga im je pogreška bila u tome što su svojom nevjerom htjeli pokriti svoje grijehe. Ako nas netko upozorava na naše pogreške i ukazuje nam na ispravan put, što ćemo učiniti ako nam se ne da ići tim putem? Jednostavno: reći ćemo da taj čovjek ne zna što govori, da je posve nevjerodostojan. I onda ćemo nabrajati njegove stvarne i izmišljene mane, samo da se ne obaziremo na njegove riječi.
A što je nama činiti? Prvo i temeljno, želimo u svemu prihvatiti i u svome životu primjenjivati Isusov nauk, jer samo on ima riječi života vječnoga. Zato ćemo nastojati vršiti njegove zapovijedi i onda kada nam to izgleda osobito teško ili čak nespojivo s današnjim vremenom, kao na primjer Isusovu riječ o praštanju, o ljubavi prema neprijateljima, o tome da prvenstveno težimo za duhovnim vrednotama. Drugo, mi Kristovu riječ, naravno, čujemo u crkvi i u Crkvi. I što vidimo? Ljude i službenike koji tu riječ naviještaju i tumače. Ljude koji nipošto nisu besprijekorni. I što onda? Zbog toga odbaciti Kristovo Evanđelje, njegovu Crkvu, sakramente Crkve? Time bismo samo našli izgovor za svoje grijehe i neobraćenje.
I još nešto. Što je čovjek manje sposoban, što se nesigurnije osjeća na nekom visokom položaju gdje je – tko zna kako dospio – to ima veću potrebu zaklanjati se iza nečega izvanjskoga. Zato će, na primjer silno paziti na svoju vanjštinu, na titule koje ima, imat će silnu potrebu isticati svoju umišljenu veličinu, a druge omalovažavati. S druge pak strane, čovjek koji je doista sposoban i uspješan, koji je svjestan Božjih darova koje ima, mirno hodi ovim svijetom. Nije mu od presudne važnosti što novine o njemu pišu, što o njemu govore. On zna što i koliko vrijedi. Prisjetimo se samo što su onodobne režimske novine pisale o blaženom Alojziju Stepincu. Pa ipak, on je vrijedio puno i u Božjim očima i u očima čestitih ljudi.
Na takav postupak svojih sunarodnjaka, na tvrdoću njihovih ušiju i njihovih srdaca Isus je sa žalošću rekao: Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svome domu. (…) I čudio se njihovoj nevjeri.
Što se zbilo? Nisu Nazarećani umanjili Isusovu veličinu. Umjesto toga, oni su sebi uskratili mogućnost Kristovog spasenja. I sve samo zbog predrasuda i nerazumne taštine!
Ta zaslijepljenost i ta taština nadvijaju se i nad nas kao stalna opasnost. Priznajmo: zanemarujemo svoje ljudske i kršćanske dužnosti. Premalo se molimo, ako se uopće molimo. Zanemarujemo svoje kršćanske obveze. Teško praštamo. Nestrpljivi smo. Naša se kršćanska vjera često svodi samo na lijepu tradiciju, a naša božanstva postaju potrošnja, zabava, društveni prestiž… Zar olako priznajemo da zanemarujemo Boga i bližnjega? Nipošto. Kriva je Crkva koja sama ne živi po Kristovu evanđelju. Kriv je župnik koji ima na desetke mana… U biti, otkuda nekom biskupu ili nekom svećeniku pravo da me proziva, da određuje što je dobro, a što nije? Nisu li to ljudi kao i mi? Ne poznajemo li mi neke njihove skrivene mane i grijehe? Nije li taj svećenik do neki dan bio moj školski kolega? I zbog svega toga ne dopre do našega srca Božja riječ. Slično ćemo govoriti o našim roditeljima, o nastavnicima i profesorima, o dobronamjernim prijateljima…
U svemu tome je nevolja, što se tako ponašamo mi, domaći, mi vjernici, mi koji uglavnom dolazimo na nedjeljnu misu. Tako se baš na nama ostvaruje Isusov prijekor: Nije prorok bez časti… Jednom drugom zgodom Isus će teško prekoriti svoje sunarodnjake govoreći: Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje… (Mt 21,31). Odlučimo danas poslušati ovu Božju riječ i živjeti po njoj. Neka nas ne ometu nikakvi ljudski obziri, uklonimo zapreke naših grijeha i loših navika, da bi Božji glas mogao do nas doprijeti, uklonimo i svaki .
Razmišljanje: Vjera i djela
