U današnjem Evanđelju (Mk 6, 30-34) otkrivamo jednu životnu situaciju pomalo sličnu onome što se događa i u današnjemu svijetu. Naime, vidimo da su Isusovi apostoli, dvanaestorica, bili umorni i iscrpljeni nakon što su ispunili poslanje koje im je dao Isus, te je on sam uočio da im treba odmora. S druge pak strane on je uočio i potrebe puka koji je bio kao obezglavljen i izgubljen kao ovce bez pastira. I jednima i drugima je trebalo odmora duše koji su naposljetku pronašli s njime i u njemu. Puk je doista grčevito tražio utjehu i olakšanje svojih jada, te se činilo da nema dovoljno onih koji mu mogu omogućiti da dođe do rješenja i do odgovora na svoje probleme.
Slično se događa i danas kad s jedne strane vidimo da su Isusovi poslanici umorni od toliko posla koji se iz dana u dan umnaža i ne uspijevaju stići do svakog čovjeka komu su poslani. Je proturječje, ali je i stvarnost, da posao počesto priječi pastirima da dođu do srca svojih ovaca. Nekada je to i njihovom krivnjom, a nekada i krivnjom samih vjernika, koji ne traže tako žarko i gorljivo ono što bi trebali od njih, a vrlo rado i brzo se odlučuju komentirati i kritizirati njihovo ponašanje i njihove nedostatke. Počesto drže da oni ništa ne rade već samo odmaraju i uživaju, te prema njima nemaju niti osnovnog razumijevanja koje bi trebali imati. A pastiri sa svoje strane možda drže da ih vjernici nepotrebno i iz dokolice gnjave svojim čudnim zahtjevima. I kao što je nekada bilo da uz toliki broj svećenika i rabina narod ipak bude kao ovce bez pastira, i da sve potom padne na leđa nekolicine, tako se i danas može dogoditi da uz velik broj svećenika može biti nešto slično. Jer ukoliko svećenicima nedostaje istinskog apostolskog zanosa i Isusove revnosti, onda kao da na kriv način ili uzalud vrše svoju dužnost. Onda ih sve brzo umara i teško stječu snagu za ono što bi trebali činiti u ime Isusovo i snagom kojom je to Isus činio. Tada njihovi vjernici mogu biti obezglavljeni kao ovce bez pastira, te onda i pokušati tražiti duhovna rješenja na neprimjeren ili neispravan način. Svakako je neobična pojava našega vremena da određeni broj vjernika ne uspijeva zadovoljiti svoje duhovne potrebe u župama, uz svećenike kojima su povjereni, te traže drugamo gdje su čuli da ima netko tko će zadovoljiti njihova traženja i uspjeti ponuditi bolja rješenja od onih koja nude drugi, takozvani obični svećenici.
No Gospodinov pastirski zanos otkriva nam koji je pravi odgovor na umor koji zahvaća i pastire i ovce. On ukazuje da se pastiri mogu pronaći samo ako se u osami odmore s njime, kao što i vjernički puk ne može doći do utjehe ako u pastirima ne traži njega i njegovu riječ. Stoga je znakovito da je apostole pozvao da idu u osamu odmoriti malo, a puku koji je bio kao ovce bez pastira neumorno je navijestio radosnu vijest poučavajući ih otajstvima Božjim. Doista, samo je njegova blizina i njegova riječ sposobna odmoriti nas do kraja i onda kad smo umorni, jer ona je melem na rane i umornih pastira kao i iscrpljenoga puka. Molimo stoga da svi skupa budemo bliži njemu i da upijamo njegov zanos kojim je osvježavao svoje apostole, ali i narod koji je tražio Božju utjehu. Nastojmo se odmarati u njegovoj blizini koja jedina odmara cijeloga čovjeka. Neka snagom toga pastiri budu neumorni i dostojni svoga Učitelja koji ih je osvježio svojom blizinom, a neka vjernici s poštovanjem u njima promatraju zauzetoga Krista koji neumorno naviješta otajstva Božja koja valja pobožno i zahvalno razmatrati i usvajati. Tako se možemo odmoriti samo ako se usredotočimo na ono bitno u životu, ono što nam daje Gospodin, a ne ponude ovoga svijeta koje nam iscrpe duše u tolikim vrstama ‘odmora’ koji nam se nudi. Sve drugo je bespotrebno gubljenje snaga koje samo dodatno iscrpljuje našu krhku ljudskost. Ako se odmaramo uz Krista upijajući njegov zanos, onda možemo jedni drugima pomoći da se odmorimo unatoč svemu, te da pronađemo dužno razumijevanje jedni za druge, doživljavajući blagodat i čudo kojim Bog osvježava naše duše. Neka se to zbude s nama danas kao nekada u Palestini.
Razmišljanje: Vjera i djela
