Prvo čitanje (Sir 3,17-18.20.28-29)
Knjiga Sirahova jedan je od mudrosnih spisa Staroga zavjeta. U ovom odlomku iskusni učitelj i pisac poučava o poniznosti kao ljudskoj i religioznoj vrlini. Ponizna osoba priznaje svoju ovisnost o Bogu i zato nalazi milost kod Boga, a cijene je i ljudi upravo stoga što nije umišljena. Tko je vjernički skroman, Bog mu ostaje trajno naklonjen. Boga štujemo svojim ljudskim činima kao i svojom liturgijom, samo ako smo zbiljski skromni. Mudrac proglašava oholost neizlječivom bolešću, jer oholica odbacuje Božje vrhovništvo nad sobom i sebi pripisuje talente koje mu je Bog dao bez njegovih prethodnih zasluga.
Drugo čitanje (Heb 12,18-19.22-24a)
Glavna tema poslanice Hebrejima je sličnost, razlike i nadmoć Krista kao novozavjetnog velikog svećenika nad starozavjetnim bogoslužjem. Mojsije je posrednik staroga saveza koji je sklopljen u podnožju svete gore, uz oganj i vihor, ječanje trube i tutnjavu riječi. Isus je posrednik novoga saveza koji je u intimnom krugu oproštajne večere ostavio kruh i vino kao znak svoje savezničke smrti i tako povezao novozavjetnu zajednicu vjernika u “grad Boga živoga, Jeruzalem nebeski, svečani skup, Crkvu prvorođenaca zapisanih na nebu”. Osobnom vjerom i krštenjem svaki je od nas pridružen Isusu, posredniku novoga saveza, a kao zajednica krštenih činimo Crkvu koja je hodočasnički narod Božji i putuje prema nebeskom Jeruzalemu.
Evanđelje (Lk 14,1.7-14)
U evanđelju Isus govori o poniznosti kao stavu koji je potreban za pristup u Božje kraljevstvo. Bog kao Stvoritelj i konačni sudac izvor je trajne časti i ugleda. On će poniziti umišljenog oholicu i uzvisiti poniznoga koji prihvaća svoje ljudske granice te djeluje u skladu s njima. Za Isusa i svakog biblijskog vjernika poniznost je gledanje samoga sebe kako nas vidi Bog. Ona znači odmjereno vrjednovanje samoga sebe, bez hvalisanja i oholosti, imajući na umu da smo pred Bogom ono što jesmo, ništa više ali ni ništa manje. Stoga kršćanska poniznost nije skrivanje ili nijekanje naših talenata i sposobnosti. To je unutarnje uvjerenje i iskreni stav da sve naše sposobnosti dolaze od Boga koji s nama i po nama želi izvesti nešto lijepo među ljudima. Dok je oholost put koji ne vodi nikamo, poniznost je ključ koji nam otvara vrata neba a donosi i zbiljsko poštovanje i ljubav ljudi na zemlji.
