Mi zapravo nismo ni svjesni koliko smo krhki. Ne samo u tijelu koje ima svoja ograničenja, nego i u duhu i duši. Tako nam se lako može dogoditi da klonemo duhom, da nam „potonu sve lađe“, da se osjetimo sami, slabi, napušteni, da ne vidimo kamo ni kuda nam je ići. Mi kršćani, međutim, znamo da nismo sami na putu. Bog koji nas je stvorio, prati nas na našem putu, Bog nas prosvjetljuje svojim duhom, a na nedjeljnoj euharistiji osim svoje žive riječi daje nam i posebnu snagu: okrepu Tijelom i Krvlju svojega Sina. Tako i mi danas na ovoj euharistiji zahvaljujemo Bogu za sve njegove darove, ali ga također molimo da ojača i podigne sve one među nama koji su posebno pritisnuti različitim brigama i nedaćama. Po ovoj euharistiji Bog to i može i hoće učiniti. Stoga, da bismo bili dostojni ovoga slavlja, zazvat ćemo na se milosrđe Gospodnje.
- Gospodine, ti svoje vjerne uvijek pratiš svojom pomoću i svojim blagoslovom. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti nam na našem zemnom putovanju daješ nebesku okrepu. Kriste smiluj se!
- Gospodine, ti si nas okupio na ovo euharistijsko slavlje, da nas obdariš svojim duhom i svojom snagom. Gospodine, smiluj se!
U Starom zavjetu a i u svijesti židovskog naroda Ilija je, nakon Mojsija, bio najveći prorok. Silan na riječi i na djelu. Na njegovu molitvu kiša nije pala tri i pol godine, na njegovu molitvu oganj je s neba spalio žrtvu na žrtveniku, a u svojoj revnosti za Božju stvar pobio je četiri stotine krivobožačkih svećenika. Pa ipak, nakon toga, Ilija je morao bježati, bježati da život spasi. Sklonio se u pustinju potišten i razočaran. Pitao se, čemu je sve skupa vrijedilo. Pitao se, je li imalo smisla revnovati za Božju stvar…
Ilija je sav shrvan, iscrpljen. Ne vidi više smisla svome poslanju. Ne vidi da je bilo ikakve koristi od onog što je činio. I to što je činio svom snagom, svim svojim silama, svim svojim žarom. Život je uložio u obranu Jahvina štovanja, protiv krivoboštva i otpada od prave vjere, a čime je to sve završilo? Progonstvom i ravnodušnošću naroda. Ilija odustaje od svega napora i veli: „Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.“ Zatim je, tu u pustinji, legao i zaspao. On je svoje učinio. Posve je iscrpljen i bez snage. Od prorokovanja više nema ništa. Vratiti se kući nema volje, a osim toga, kraljevi ga ljudi progone. Bolje mu je da mu Bog tu u pustinji uzme život. „Već mi je svega dosta, Gospodine!“
Bog, međutim, ne odustaje. Šalje mu anđela koji ga budi i nudi mu pečen kruh i vrč vode. „Ustani i jedi!“, veli mu anđeo. Onako, mehanički, polusvjesno, kao čovjek probuđen iz duboka sna, Ilija ustaje, jede i pije i nastavlja spavati. Međutim, anđeo je uporan. Ponovno ga budi i govori: „Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!“ U Iliji se budi nova snaga. Čovjeku je nevjerojatno, koliku snagu može dati Bog, kako samo Bog može preokrenuti situaciju! Čudesan je to bio kruh i čudesna voda…
Ilija je, dakle, ustao, jeo i pio i, veli današnje čitanje (1Kr 19, 4-8), osnažen tom hranom išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba. Evo, dakle, posvemašnjeg preokreta. Ilija je došao sav shrvan. Htio je napustiti svoju proročku službu, osjećao je da su sva njegova nadanja bila uzaludna, čak je poželio umrijeti. I onda, nakon što je te teške noći kušao od toga kruha, nastaje preobražaj. Ilija zadobiva snagu puno veću nego što je imao, tako da može naporno hodati tolike dane.
Naravno, ova zgoda s Ilijom tek je slika euharistijskog kruha. Isus danas u evanđelju veli (Iv 6, 41-51): „Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“ I to nam danas Gospodin govori. Zar ne, da se koji put i mi osjećamo poput Ilije? Na primjer: činimo dobro, iskreno se trudimo bilo u svojoj obitelji, bilo sa svojim bračnim drugom, bilo na poslu, bilo sa svojom rodbinom, bilo sa susjedima. Trudimo se onako iskreno, otvoreno, dobrohotno, uporno… Dajemo sve sebe i sve od sebe. I onda se dogodi crna nezahvalnost, onda nam se u određenom trenutku učini da ništa nije vrijedilo i da je sve bilo uzaludno. Dogodi se neuspjeh, kriza, bolest, smrt, nesreća, rat, prognanstvo, izbjeglištvo… I onda nam se čini da nam nitko i ništa ne može pomoći. Ne vidimo oko sebe ni vlastitu obitelj, ni prijatelje, ni Crkvu… Daljnji nam se život učini tek životarenje. I što nam tada Isus poručuje. Upravo to, da samo on zna zašto je dopustio da padnemo u toliku tugu i zdvojnost. Možda nas time želi „spustiti na zemlju“ da zastanemo i ponovno se zamislimo o smislu i načinu našeg života. I, što je najvažnije, Isus nam daje čudesnu hranu – svoje Tijelo.
Upravo to vjerujemo i želimo vjerovati. Nedostatne su naše snage i naši napori. I upravo u tim posebnim trenucima Bog nam daje do znanja da zapravo cijelo to vrijeme i nismo išli sami, nego smo koracali njegovom snagom. U takvim nam trenucima, dakle, daje do znanja da samo njegovom snagom možemo dalje. Zato je nedjeljna euharistija doista ono živo središte našega života. Kroz nju nam sam Bog progovara. U njoj doživljavamo ono puno i tijesno zajedništvo s Gospodinom i jedni s drugima. U njoj se hranimo tim Kruhom živim. U njoj i po njoj živimo, dobivamo snagu, ona nam je predokus vječnosti. Neka nas i danas prosvjetljuje, hrabri i jača euharistijsko zajedništvo i snaga Kristova Tijela i Krvi.
Foto: Ivana Đapić
Izvor: Vjera i djela
