Prvo čitanje na svetoj misi u 9 sati pročitala je gospođa Vranešić. Psalam je priočitala Ivana Đapić, a drugo čitanje i molitvu vjernika Roberta Pešava.
Riječ sloboda tako se rado koristila i koristi u svim prevratničkim pokretima. Biti slobodan! Kako li to samo izgleda lijepo i privlačno. U svojim filmovima Amerikanci tako rado kažu Ovo je slobodna zemlja. Sloboda je svakako i važna i uzvišena, sloboda je, konačno, i Božji dar. Međutim, možemo li govoriti o slobodi kao o mogućnosti da čovjek čini što god želi? Što je to, zapravo, sloboda. Evo kako danas o tome progovara Božja riječ.
Koliko god mi govorili da smo slobodni, svakodnevno vidimo kako smo toliko ograničeni. Evo, mi moramo platiti voznu kartu u vlaku, autobusu ili tramvaju. Vozač mora imati važeću vozačku dozvolu, putnici na prednjim sjedištima automobila moraju biti vezani. Čak nam se prijete kako na izlasku iz prodavaonice moramo imati račun za kupljenu robu. Djeca moraju ići u školu, moraju biti cijepljena. I onda se u našem društvu događa nešto što je u najmanju ruku čudno. Ukoliko Crkva govori o Božjim zapovijedima, onda se to gleda kao na ograničavanje čovjekove slobode, čime oni dežurni kritičari Crkve prikrivaju kako nas potrošačko društvo itekako zarobljava zavaravajućim ugovorima o povoljnom pretplatničkom odnosu za mobitele, kako nas izluđuju govorom da nešto moramo nabaviti i imati, da ne idemo u raspravu koja je već poznata. Danas Jošua u prvom čitanju (Jš 24, 1-2a.15-18b) govori svojim sunarodnjacima, a govori Božju riječ i svima nama. Veli: Ako vam se neće služiti Gospodinu, izaberite danas kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci… Zvuči pojednostavljeno. Naime, u starini su ljudi jednostavno gledali na život. Nekome čovjek treba služiti (u njih riječ služenje označava posvemašnje predanje): Bogu ili sotoni. Na takav način govori i Isus: Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu (Mt 6,24). Tako su, nadalje, u prvim kršćanskim vremenima oni koji su kršteni bili smatrani slugama Kristovim, a oni nekršteni nužno kao sluge sotone. Zato su nad pripravnicima na krštenje molili otkletvene molitve da ih oslobode utjecaja sotone. Isus zato jednostavno veli: Tko god čini grijeh, rob je grijeha (Iv 8,3
To je potpuna istina. Zar ne da primjećujemo kako nas grijeh zarobljava. Uzmimo za primjer različite ovisnosti: alkohol, cigarete, klađenje, računalo i sve ono što nudi televizija… Upravo osjećamo kako nas naše stvari zarobljuju, kako naša volja sve više slabi. Konačno, kada zadovoljimo neku od svojih strasti, osjećamo li se mirno, slobodno, radosno? Ne baš, kao da nas to ispražnjava i traži više i više, kao u čovjeka koji pretjeruje u alkoholu… Govore nam da smo slobodni, ali nas ovozemni probitci – koji bi bili sami sebi svrhom – ispražnjuju i čine nesretnima.
Jošua danas daje jednostavno rješenje: Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu. U čemu je ljepota i mudrost služenja Bogu? Prisjetimo se onoga što vrlo dobro znamo. Bog nas je stvorio. Stvorio nas je iz ljubavi. Stvorio nas je da radosno živimo u ovome životu, stvorio nas je za sebe, za vječnost. Stvorio nas je na svoju sliku, a nakon ljudskoga grijeha Isus Krist nas je spasio tako da smo postali dionici njegove božanske naravi, baštinici neba, prava djeca Božja. Sve ono što nam Bog zapovijeda u službi je naše sreće na zemlji i vječne sreće na nebesima. Sve što nam zapovijeda, isključivo je za naše dobro. Prema tome, ako čovjek ide Božjim putem dobrote, milosrđa, čestitosti, praštanja, ljubavi, onda on već ovdje na zemlji – snagom Kristove milosti – ostvaruje sliku Božju u sebi, ispunja svoj život smislom i srećom, jer zna da je na svome mjestu i na pravome putu. Naprotiv, kada čovjek ide putovima svojih strasti, srce mu ostaje uvijek prazno, jer ljudsko srce samo Bog može ispuniti. Prema tome, onaj tko Bogu služi, sebi dobro čini, taj kraljuje, taj se raduje i u nevoljama, taj sa zahvalnošću i prostodušnom radošću prihvaća i ovozemne darove usmjerujući svoj pogled prema vječnosti. Božji čovjek, kršćanin, ispunjen je čovjek, miran je čovjek, sretan je čovjek, slobodan je čovjek, jer Bogu služiti znači sebi dobro činiti, znači kraljevati s Kristom.
Nije lako vjerovati ovome, a još je teže po tome živjeti. Ovih smo nedjelja slušali Isusove besjede o nebeskom kruhu, o njegovu tijelu koje se daje za hranu. Govorio je Isus kako od zemaljskoga kruha čovjek uvijek iznova ogladni, a da nebeski kruh daje život vječni. Među slušateljima i učenicima bilo je dosta onih koji su htjeli ovozemni kruh i ovozemno kraljevstvo. Zato, veli današnje evanđelje (Iv 6, 60-69): Mnogi od Isusovih učenika rekoše: „Tvrda je to besjeda. Tko je može slušati?“ Isus ostaje nepokolebljiv i zaključuje: Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Doista, kad ostanemo za trenutak sami sa sobom veoma dobro znamo da je tome upravo tako. Što god čovjek posjedovao, postigao, bio na ovome svijetu – ima ograničeni rok trajanja. Ono što je samo od tijela i samo od ove zemlje (pa i zemaljska slava!) – neumitno prolazi. Duh je onaj koji oživljuje. Riječi evanđelja i danas je nekima tvrda besjeda. Puno je lakše ići za maticom, tražiti široka vrata i prostran put. Međutim, mi želimo služiti Gospodinu. Tako postupajući činit ćemo dobro i sebi i onima s kojima živimo. Služiti Gospodinu znači ostvarivati kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji, a to je kraljevstvo istine, ljubavi i pravde. To je kraljevstvo koje se istinski bori za čovjeka i njegove najdublje težnje. Služiti ovome svijetu znači uništavati Božju sliku u sebi i unazađivati ovaj svijet koji je Bog stvorio i koji će Bog u Kristu na koncu vremena preobraziti. I konačno, recimo danas iz srca zajedno sa Šimunom Petrom: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!
Razmišljanje: Vjera i djela
