Kažu neki stručnjaci da je u našoj zemlji između ostalog problem i to što zakoni nisu dovoljno jasni i određeni, tj. da zakoni, kako se to obično kaže, imaju previše „rupa“, pa se onda događa da netko u skladu sa zakonom učini prijevaru i višestruko ošteti i društvo i pojedince. Pravnici vele da se uvijek može naći nekog načina da se u određenoj mjeri zakon izigra, tako da se zna dogoditi da budu kažnjeni koji su u maloj stvari – koji puta iz previda ili nemara – prekršili zakon, dočim se uz pomoć dobrih odvjetnika znaju izvući oni koji su u većoj stvari učinili nešto nepošteno. Nesavršeni su ljudski zakoni i ljudske uredbe. A što je s Božjim zakonom? O tome nam danas jasno progovara Krist Gospodin. On neka nam dade svoga duha da tu njegovu riječ danas primimo čista i otvorena srca, da bi u nama, poput zrna zasijana u dobru i plemenitu zemlju, donijela obilat rod.
Dogodi nam se da se vrlo neugodno iznenadimo od nekih ljudi. Eno, jedan se bračni par rastao i obitelj se raspala. A oni su izgledali tako složni! Sve je izgledalo savršeno. On je bio pažljiv i brižan i „kućevan“, ona je bila pažljiva supruga i brižna majka. Kuća im je bila uredna, djeca pristojna i draga. Nitko nije čuo da su se nešto posebno svađali. I oni sami kažu da baš i nisu imali nekih sukoba. Pa što se onda dogodilo? Jednostavno, tko zna iz kojih razloga, ljubav je presušila. Nisu imali dovoljno ljubavi jedno za drugo i onda im je sav trud oko braka, kuće i djece izgledao besmislen. Sve im je postalo teško, otuđili su se, umorili su se jedno od drugoga, pa su onda došle i neke izvanjske napasti i – puklo je ono što je izgledalo tako čvrsto. Jednostavno, ljubav je „presušila“
Kao da se isto događalo i drevnim Židovima, kao što se to događa i nama. Evo, današnja čitanja govore o zakonima i uredbama. Mojsije tako kaže narodu (Pnz 4, 1-2.6-8): „Poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim da biste ih vršili i tako poživjeli…“ Svaki pravedni zakon, a pogotovo Božji zakon, usmjeren je prema dobru čovjeka koji ga vrši. Međutim, zakon je, da tako kažemo, tek izvanjski, pravni okvir onoga nutarnjeg stava koji čovjek treba imati prema Bogu i bližnjemu. I tako se, nažalost, u povijesti događalo, kao što se zna i danas dogoditi, da čovjek tek naizvan vrši neki zakon. Tako proroci, na primjer, često govore kako izvanjsko obdržavanje žrtvenih propisa malo vrijedi, ako čovjek, zanemari pravednost, milosrđe i ljubav.
U Isusovo vrijeme farizeji su bili osobito vjerni u izvanjskom obdržavanju Mojsijeva zakona, što je posebno bilo vidljivo u obdržavanju obredne čistoće. Međutim, Isus ih prekorava (Mk 7, 1-8.14-15.21-23) da su zaboravili milosrđe prema potrebnima u materijalnom i duhovnom smislu. Isus protiv njih uzima upravo riječi proroka Izaije: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.“ Pavao će kasnije ustvrditi da se ne spašavamo po djelima Zakona, tj. puko, mehaničko vršenje zakona nije dovoljno da čovjek bude dionik Božjeg kraljevstva. O čemu je, onda, riječ?
Dobar je zakon. Potreban je zakon. Naime, čovjek koji puta uz najbolju volju i ne zna što mu je u određenom slučaju činiti. I kad onda pročita npr. „Poštuj oca i majku… Ne ubij… Ne učini preljuba… Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji“, onda zna što mu je činiti. Za nas kršćane tu su, naravnao i tumačenja Crkve i crkvenih propisa. I nitko pametan protiv toga nema ništa. Konačno, i Isus je bio podložan Mariji i Josipu, u skladu sa Zakonom slavio je Pashu, a zacijelo je obdržavao i druge odredbe Zakona. Međutim za Isusa prvi je zakon bio zakon poslušnosti svojem Ocu, zakon milosrđa i ljubavi, zakon povratka iskonskim vrijednostima. Zato on u današnjem evanđelju veli da je od izvanjske obredne čistoće ruku, čaša i zdjela puno važnija čistoća srca. Tako se čovjek treba većma truditi oko čistoće srca da, Božjom milošću u njemu ne budu oholost, zavist, mržnja, bludnost, gramzivost ili bilo koje drugo zlo. Izvanjsko obdržavanje obredne čistoće treba slijediti tek nakon toga.
Isprazna su mudrovanja o tom kako je bitno mijenjati ili prilagođavati zakone. Naravno, i današnja se Crkva nastoji svojim uredbama prilagoditi vremenu i prilikama u kojima živimo. Tako npr., još se neki među nama sjećaju kako se nije smjelo ništa jesti i piti od ponoći do pričesti i to je, hvala Bogu, ublaženo. Međutim, promjena propisa neće od nas učiniti bolje ljude. Tu je presudna ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ljudi koji to imaju, jednostavno čine dobro i sa smiješkom obdržavaju i one propise koji možda danas jesu, a sutra ih neće biti. Isusov nauk o odnosu srca i zakona sveti Augustin sažima u poznatu izreku: „Ljubi i čini što hoćeš.“
Što je dakle, naša dužnost? Jednostavno to da se stvarno, svim srcem trudimo služiti Bogu i bližnjemu, da se trudimo u što većoj mjeri obdržavati zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A onda nam sigurno obdržavanje nekih propisa neće predstavljati nikakvu poteškoću. Jer nas ljubav čini slobodnima i vedrima.
Razmišljanje: Vjera i djela
Foto: Ivana Đapić/ Tomislav Klarić
