Prvo čitanje –Mudr 9,13-18
U odlomku je riječ o Božjoj tajnovitosti, čije namisli su nedostižne čovjeku: „Tko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin…i nestalne su naše misli.“ Ljudsko biće je slabo i bespomoćno i čovjek, sam po sebi, bez Boga, ne može spoznati Mudrost i djelovati po njezinim pravilima.Postoji oprečnost između duše i tijela. Teško se snalazimo u ovozemaljskim stvarima, a kako ćemo se snaći u nebeskom određenju; nikako bez Božje pomoći. Istom u Duhu Svetom primamo dar nebeske Mudrosti. Biti mudar znači truditi se otkriti „što hoće Bog.“ Postići mudrost znači: približavati se Bogu i živjeti po njegovu zakonu. A da bi se to postiglo, treba biti otvoren prema primanju njegova „svetoga Duha“ kojega Bog dariva onima koji su ga spremni prihvatiti „i po njemu ravnati svoje staze,“ kako bi se spasili po njegovoj mudrosti.
Drugo čitanje –Flm 9-10, 12-17
Poslanica Filomenu je najkraći Pavlov spis. Filomen je bio ugledan građanin grada Kolosa, kojeg je Pavao obratio i priveo Kristovoj vjeri. Postao je Pavlov vjerni suradnik i prijatelj. Kratki spis je zapravo privatno pismo apostola Pavla Filomenu. Napisano je u zatočeništvu, vjerojatno u Efezu, oko 56. ili 57. godine. U Filomenovoj kući okupljala se kršćanska zajednica. On je svoju kuću stavio na raspolaganje kršćanima. I svojim dobrima pomaže kršćanima u njihovim nevoljama.Pismo izvještava o povratku odbjeglog roba Onezima, kojeg je također apostol Pavao pridobio za Krista –obratio ga je. Onezim je Filomenov rob iz Kolosa, koji je, zbog nekog razloga, pobjegao od svoga gospodara. On se boji kazne i skriva se u gradu u kojem je Pavao zatočen. Pavao sreće Onezima pri svojoj kratkoj (zatvorskoj) šetnji kroz grad. Prepoznaje ga i zauzima se za roba, Onezima. Pavao ga je krstio i zavolio. Ali je odlučio vratiti ga njegovom gospodaru Filomenu s preporučenim pismom –Poslanicom. Filomena nagovara da ga primi „kao brata ljubljenoga.“ „Da ga dobiješ zauvijek –ne kao roba, nego više od roba, brata ljubljenoga,…“ Zatim mu Pavao dalje piše da ga primi još i više od brata: „primi ga kao mene,“ starca, svoga duhovnog gospodara. Ta intervencija je, u to doba ropstva, bila nešto posve novo: prezrenog „roba“ treba primiti kao „brata ljubljenoga.“ Rob je dakle, prvo postao kršćanin. Kršćanstvo ne mijenja čovjeka izvana. Ono iznutra unosi novu snagu. Krštenjem čovjek prima Duha Svetoga –Isusa Krista koji unosi novi suodnos među ljudima. Između roba i gospodara pridružila se povezanost u „Gospodinu.“ Onezim, po krštenju postaje „brat“ Filomenu.
Evanđelje –Lk 14,25-33
U današnjem Evanđelju Isus jasno objavljuje uvjete po kojima se može stvarno ići za njim i biti njegov učenik. Isus želi da postanemo njegovi učenici i poziva nas na ispunjenje svih uvjeta koji su za to potrebni. Prvi je uvjet: voljeti Isusa više od svih drugih ljudi. To je logičan zahtjev ako vjerujemo da je Isus naš život. U tom pogledu moraju se i rodbinske i druge veze s ljudima preispitati. Ako odaberimo Isusa za cilj svoga života, ako prihvatimo njegov život kao svoj, onda to prvenstvo njegove osobe, ne smije nitko od ljudi staviti u pitanje. Oštrim riječima iz Evanđelja Isus zahtijeva od svojih učenika istinsko opredjeljenje za njegov život, nauk, moral i cilj.Drugi je uvjet: da Isus bude ispred svih naših želja i u svim naumima. Nikakve nas nevolje i muke ne bi smjele udaljiti od toga da treba biti čovjek i boriti se za dobro. Isus želi da po našem određenju za njega svaka nevolja postane u nama križem, tj. da svaka patnja ne ostavi u nama pečat prokletstva i mržnje, nego da postane izvorom blagoslova. Mudrost je Isusovih učenika da iz svake nevolje izađu čišći, preobražavajući patnju u blagoslov. To je vječni znak Isusova križa –obilježavanje života znakom blagoslova.I treći je uvjet da Isus bude ispred svih materijalnih stvari, ispred svega što imamo, što posjedujemo. Ništa ne smije biti dragocjenije od njega, nikakav interes za Isusova učenika ne smije biti ispred osobe Isusa Krista. Isus traži od svojih sljedbenika da se odreknu samih sebe da se odreknu bolesne navezanosti na vlastitu obitelj i da se odreknu materijalnog blagostanja ukoliko je sve to zapreka na putu prema Bogu i njegovu kraljevstvu. O svemu tome vjernik treba sjesti i dobro promisliti. One koji se odazivaju u Kristov pokret, Isus potiče da taj hod s njim i za njim bude promišljeni izraz slobodne odluke. On nam posve jasno očituje Božju volju. Isus je sam spremno sve ostavio i vršio Očevu volju sve do svoje smrti na križu. Zato je i nama potrebno da uvijek iznova razmislimo o svom putu i svojim životnim pothvatima.
ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE (MALA GOSPA)
Blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, Mala Gospa slavi se 8. rujna, devet mjeseci nakon svetkovine Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije.Marijino rođenje je pretkazano i naviješteno u Starom zavjetu. Nakon pada Adama i Eve u grijeh, Bog im se ukazuje, prekorava ih i tjera ih iz zemaljskog raja. Bog govori zmiji: “Neprijateljstvo ja zamećem izmedu tebe i žene, izmedu roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor naučava, da je Marija proročki označena u tome obećanju o pobjedi nad zmijom. Marija spada, kako nam govori sveto Evanđelje, u niz ljudi koji su omogućili dolazak Spasitelja na ovu zemlju. Marijina je veličina i uzvišenost u njezinoj povezanosti sa Sinom Božjim Isusom Kristom kojega je ona začela u svojoj prečistoj utrobi po Duhu Svetome i rodila nama za Spasitelja. Zato Dan Rođenja Majke Božje odmah usmjerava naše misli i naše srce prema njezinu božanskom Sinu.Današnji blagdan zapravo je poziv na radost jer je Rođenjem Presvete Djevice Marije, Bog dao cijelom svijetu konkretnu garanciju da je spasenje već blizu. Bog nam je dakle darovao Mariju za naše spasenje i za naše posvećenje. Bog nam je darovao Mariju za našu Majku. A Marija nam pomaže iznad svega da sačuvamo netaknutu »vjeru u Boga«, onu vjeru koja nam je dana na Krštenju i koja mora neprestano rasti i sazrijevati u vama u svim stadijima našega kršćanskoga života. Također i mi kao i Marija moramo neprestano razmišljati u svome srcu o istinama naše vjere, odnosno trebamo biti otvoreni riječi Božjoj i podložni njegovoj svetoj volji tako da bi naš svakidašnji život: osobni, obiteljski, društveni i crkveni, bio uvijek u savršenom slaganju i u skladnoj dosljednosti s Isusovom porukom spasenja, s naukom Crkve i s primjerima svetaca. Povijesni korijen ovog blagdana je godišnji spomen posvete Bogorodičine crkve u Jeruzalemu u 5. st. uz koju je kasnije podignuta crkva sv. Ane, Marijine majke. Među kršćanima Egipta kružio je već oko 200. god. legendarni spis “Jakovljevo proto-evanđelje” prema kojemu su se Marijini roditelji zvali Joakim i Ana, a svoje prvo i jedino dijete dobili su u odmaklim godinama nakon što su im se susjedi izrugivali da im Bog za kaznu ne daje djece. Objavljeno im je da Bog ima posebnu namjeru s njihovom kćerkom Marijom i zato se je s ljubavlju spremali za njezinu buduću zadaću. Krajem 7. st. papa Sergije I. uveo je ovaj blagdan u Rimu, a odatle je proširen među kršćane Zapada.
