Povodom početka nove školske i vjeronaučne godine 2013./2014. u nedjelju 15. rujna 2013., koja se još naziva i Katehetska nedjelja, svetu misu za sve učenike i djelatnike naše škole predvodio je župnik vlč. Luka Blažević. Svima je zaželio da ova godina urodi dobrim ocjenama, što će biti na veće zadovoljstvo i učenika i učitelja.
Prvo čitanje –Izl 32, 7-11. 13-14
Bog na Mojsijevu molbu odustaje od kažnjavanja Izraelaca koji su se počeli klanjati „zlatnom teletu”. Na tu nezahvalnost svoga naroda kojega je oslobodio iz egipatskog ropstva i na njihovu nevjeru, Bog odgovara opraštanjem. Tako Mojsije doživljava Boga kao puna sućuti prema grešnicima. Stoga on vjeruje u Boga koji je pun ljubavi i milosrđa i ne uživa u kažnjavanju grešnika.
Drugo čitanje –1 Tim 1, 12-17
Dvije poslanice Timoteju (Tim1; Tim2) i Poslanica Titu nazivaju se „pastoralnim poslanicama.“ One donose savjete mladim kršćanskim Crkvama, za vodstvo njihovih zajednica i ujedno određuju mjerila za izbor njihovih pastira. Ove poslanice pisane su kao osobna pisma. Pisane su osobama, ali i daju pravila za njihove zajednice. Te dvije poslanice mogu se smatrati i Pavlovom oporukom.Ovaj dio poslanice poziva se na Pavlovu prošlost i sadašnjost –na potpunu suprotnost. Po toj se suprotnosti Pavlov poziv očituje kao čisti Božji dar, kao znak Božjeg smilovanja –Božje ljubavi koja je od Pavla „hulitelja, progonitelja i nasilnika,“ učinila učenika, najgorljivijega Isusova sljedbenika.
Evanđelje –Lk 15, 1-32
U evanđelju se spominju tri prispodobe: izgubljena ovca, izgubljena drahma, izgubljeni sin. Sve tri prispodobe nose jedinstvenu poruku: Bog traži grešnika, ide mu u susret, želi se s njime naći, čak i po cijenu da ostavi sve što već ima, sve one s kojima je u zajedništvu. U prispodobi o izgubljenoj ovci, zapravo je riječ o Isus –dobrom pastiru koji sve čini za svoje ovce i ne miruje dok i onu posljednju, koja je „propali slučaj,“ ne podigne na ramena i radosno vrati u ovčaru. Prispodoba o izgubljenoj drahmi, govori o Isusu koji se ponizio i sišao s neba, postao čovjekom da bi nam pokazao tko smo zapravo mi. Prispodoba o izgubljenom sinu, zapravo je otkrivanje Boga koji je milosrdni otac. Isus nam želi pokazati bezgraničnu ljubav našeg milosrdnog Oca. Zajednička osnova ovih prispodoba je radost što je pronađeno ono što je izgubljeno. Pastir se silno raduje zbog pronađene ovce. Žena se veseli zbog nađene drahme. Otac se raduje sinu koji bijaše izgubljen pa se ponovo našao, povratio. Tako će se i Bog radovati kad uz mnoge „pravednike“ i jednom najmanjem raskajanom grešniku bude mogao udijeliti svoje spasenje. Bog će se čak „više“ radovati. Takav je On –Bog koji oprašta bezgranično, bez kolebanja. Uvijek želi spasiti izgubljene i zalutale –i oni su njegovi. Njihovo lutanje ga boli, ali ga silno veseli njihov povratak.
