Dvadeset i osme nedjelje kroz godinu 14. listopada svete mise su slavljene u župnoj crkvi sv. Josipa u 9 i 11 sati. Obje svete mise predvodio je župnik preč. Luka Blažević.
Na svetoj misi u 11 sati imali smo radost krštenja malenog Mihovila. On je prvo dijete obitelji Rendulić, Nikole i Anite r. Serdar. Kum djetetu bio je Ante Šimunić. obitelji Rendulić čestitamo na sakramentu krštenja.
Nije lako govoriti o bogatstvu i siromaštvu, o nenavezivanju na zemaljska dobra. Isuviše je u povijesti ispraznih riječi rečeno na tu temu, isuviše ispraznog govorenja i u društvu i u Crkvi. Mnogi se tako kunu u rad i red, mnogi uporno i uporno govore kako im je na umu samo društvena korist i blagostanje, a u praksi čine upravo suprotno. Pa ipak, upravo na pitanju upravljanja ovozemnim dobrima i upravo na pitanju čovjekova odnosa prema ovozemnim dobrima vidi se koliko tko vrijedi i kakav je tko. Dok su se jedni natjecali u stjecanju što više bogatstva i sve više vlasti i utjecaja – i tako gubili dušu i ljudskost, drugi su vjerovali da je smisao pravog življenja u posvemašnjem preziranju svega materijalnoga, pa su završili u licemjernom duhovnjaštvu koje je značilo ili zavist, ili prikrivenu potrebu za slavom i moći ili jednostavno duševnu neuravnoteženost. Kako naći pravi put? Evo nam današnjeg evanđelja (Mk 10, 17-30). Može nas prosvijetliti.
Dolazi čovjek Isusu. Evanđelista Matej veli da je to bio neki mladić. Dakle, dolazi on k Isusu i upita ga što mu je činiti da baštini život vječni. Kad je čuo koje su to zapovijedi, mladić sretan veli kako je sve to činio od svoje mladosti. I sad dolazi obrat. Isus pogleda toga mladića, zavoli ga i rekne mu: „Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.“ Shvatimo li ovo doslovno ili prejednostavno, onda je to ipak pretjerano. Pa kad bi ideal bio prodavati bogatstva, tko bi onda kupovao? To bi, nadalje, značilo da je bogatstvo po sebi prljavo, grešno, đavolsko. Zar je to Isus htio reći? Pa zar on nije sam jeo i pio? Nije li on zajedno s apostolima imao zajednički novac? Nije li on imao posebnu, dakle, skupu haljinu koja je bila nešivena? Nije li on dopustio da se na njega potroši skupa pomast koja je vrijedila jednogodišnju zaradu jednog nadničara? Nema li to, onda, i Isus dvostruka mjerila: za sebe jedna, a za druge druga?
Odgovor je jednostavan. Nije uopće u pitanju bogatstvo, veće ili manje. Radi se jednostavno o tome da je Isus baš toga mladića pogledao, baš njega posebno zavolio i baš za njega rekao da mu nešto nedostaje, tj. da treba sve svoje prodati i razdijeliti siromasima. Nije to riječ za sve. Radilo se o pozivu koji je Isus imao baš za toga čovjeka. Očito je Isus smatrao da bi se taj mladić puno bolje ostvario kao propovjednik, kao navjestitelj Kristove radosne riječi, negoli kao upravitelj vlastitih dobara. I u čemu je pogreška toga mladića? U tome što nije prihvatio poziv koji je Bog imao baš za njega, što je mislio da svojim životom može bolje upravljati.
Ovu Isusova riječ valja shvatiti stupnjevito. Prvo. Stvarno se lako može dogoditi i događa se da bogat čovjek lako zaboravi i na drugog čovjeka i na Boga. Lako se može dogoditi da se bogataš uljulja u lažnu sigurnost svojega bogatstva, pa zaboravi i na Boga i na bližnjega. I to je očito, kao što je očito da je bilo i da ima bogatih ljudi koji nisu prestali biti i ljudi i kršćani i Božja djeca, koji imaju srca i osjećaja i za Boga i za bližnjega. Ali, valja pogledati i drugi stupanj značenja ove Isusove riječi. Riječ „bogataš“ ovdje više znači čovjeka koji nije kadar podići pogleda iznad zemaljskih stvari. I, nevažno koliko posjedovao, njega zanima samo materijalno i materijalno, tako da je kadar zbog ovozemnog probitka zaboraviti i na Boga i na bližnjega. Kadar je zanemariti i obitelj i prijatelja i brata i nevoljnika i Božje i ljudske zakone, samo da bi očuvao neki svoj dobitak, ma koliko god on bio velik. Stari su duhovnici rado govorili o „navezanosti“ na neko dobro. I to je ono što nas onečovječuje, pa, ako hoćemo, što nas otuđuje. Nismo tada ljudi. Jer, Bog nas je stvorio da se materijalnim dobrima služimo, a ne da njima robujemo i da nam ona postanu najvažnija stvar u životu.
Pitaju apostoli, kako je moguće spasiti se, ako je zato potrebno da se čovjek odrekne svega materijalnoga. Pa, nužno je čovjeku i odijelo i obuća i krov nad glavom i jelo i piće! Isus mudro odgovara, kako je to ljudima nemoguće, ali ne i Bogu. Moguće je, naime, da čovjek sa zahvalnošću jede svoj kruh, da, zahvaljujući Bogu za njegove darove, podiže svoju djecu u pristojnoj kući priskrbljujući svojoj obitelji sve ono što današnji način života smatra po sebi razumljivim. Pri tome je važno znati kao prvo da je sve to Božji dar. Zato je važna zahvalnost. Nadalje, potrebno je imati na umu da je upravljanje zemaljskim dobrima jedna od prvih zapovijedi koje je Bog dao čovjeku, ali tako da ne zaboravi da su stvari – stvari, a stvorenja – stvorenja, a da se samo Bogu valja klanjati, a ne bilo kakvom ovozemnom probitku. Konačno Crkva to mudro izražava u jednoj molitvi: „Nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti.“
„Tko ima uši, neka čuje!“
Razmišljanje: Vjera i djela
