U nedjelju 11. studenog na 32. nedjelju kroz godinu svete mise su slavljene u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati.
Što učiniti da bi se neki proizvod uspješno prodavao? Prvi je uvjet taj da bude kvalitetan. Pravi marketinški stručnjaci će reći da je za mnoštvo proizvoda to tek poželjna, ali po sebi nebitna osobina. Za prodaju su važne prvenstveno dvije stvari: promidžba i pakiranje, tj. ambalaža. U svijetu prodaje nebitan je sadržaj. Važna je poruka koju netko uspije poslati. Pogledajmo samo kakvi se nekvalitetni proizvodi reklamiraju – i prodaju. Npr. čudesan pojas za mršavljenje. Svaki će liječnik reći da je to potpuno nekorisno i besmisleno, ali – reklama čuda čini.
Idu u dugim haljinama
Ne trebamo se previše ljutiti. Takvi smo mi ljudi. Često se povedemo za prividom, za izvanjskom pojavom. Međutim, veli nam danas Isus, ako ljude i možemo zavarati svojim prividom ispod čega nema ničega stvarnoga, Boga ne možemo prevariti. Isus govori o prividnim, izvanjskim vjernicima, koji bi se htjeli pokazati velikim Božjim službenicima. Pa veli: Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama. Isus često o tome govori. Naime, posve je nebitno i nevažno što ljudi misle o mojoj pobožnosti. Bogu je posve nevažno hoće li se mojim imenom nazvati ulica ili trg u mome gradu, hoće li mi se na glavnom trgu kočiti brončani spomenik ili će godišnja nagrada za najčestitijeg čovjeka nositi moje ime. Ne tako davno imenom jednoga čovjeka – da mu ne spominjemo ime – zvao se po jedan grad u svakoj bivšoj jugoslavenskoj republici. I što danas mislimo o njemu i o tome da je bio toliko hvaljen i slavljen?
Ne varajmo se. U svakome od nas ima taštine i svatko od nas u sebi osjeća potrebu da ljudi priznaju naš rad, da nas hvale i da nam zahvaljuju, da nam dijele nagrade i povlaštene mirovine… I u vjerskom smislu rado ćemo isticati svoje zasluge: kako smo i u onim starim vremenima bili vjernici i kako to nismo skrivali, kako smo živjeli čestito, kako se nismo nečasno bogatili u ovih zadnjih dvadeset godina, kako smo posebni…, za razliku od onih koji su posve drugačije živjeli, itd., itd. Svi mi govorimo o skromnosti i poniznosti, a u stvari… Kad god tako razmišljamo i kad god tako postupamo, na nas pada ova Isusova osuda. Daleko smo od njega.
Proždiru kuće udovičke
Isus ide korak dalje. Ako neki silnik i diktator stvara kult ličnosti te silom i nasiljem postiže da mu se ljudi klanjaju, to je svake osude vrijedno. Međutim, što reći kada to isto netko čini pozivajući se na Boga i izjavljujući da vrši njegovu volju? Time još dodatno Boga pogrđuje. Zato Isus, govoreći o pismoznancima koji se žele predstavljati kao veliki vjernici, govori da je u njihovu slučaju još gore to što proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava (Mk 12, 38-44). Možemo samo zamisliti o čemu je to bila riječ: radi se o onome što je i danas prisutno. Kako u onom vremenu nije bilo nikakvih socijalnih zakona ni službi, udovice su bile podložne bijedi, siromaštvu i izrabljivanju bogatih. I onda je bilo takozvanih zelenaških kredita i onda su bogataši nalazili načina da dođu do atraktivnih nekretnina koristeći nečiju tragediju i nevolju. I eto, veli Isus, to su činili upravo oni koji su se htjeli prikazivati pobožnima i bogobojaznima.
Stići će ih to oštrija osuda
Za takve nazovi-pobožne izrabljivače Isus strogo govori: Stići će ih to oštrija osuda. Hoće reći: svakoga nasilnika, lihvara i izrabljivača stiže osuda, ali onoga izrabljivača koji to skriva pod velom pobožnosti i bogobojaznosti stići će osobito oštra osuda, jer oni ne samo da gaze bližnjega, nego izravno Boga pogrđuju svojom lažnom pobožnošću.
Prisjetimo se. Nažalost, na mnogo načina čovjek može griješiti i o tome Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta opširno piše. Međutim, u cijelom Svetom pismu osobito se strogo govori protiv takozvanih socijalnih grijeha, protiv grijeha kojima se gaze sirote, udovice, stranci i pridošlice, ukratko oni koji nemaju nikoga do Boga koji bi ih pogledao i spasio. U tome smislu strašno zvuči prijetnja iz Knjige izlaska: Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice a djeca siročad (Izl 22,21-23).
Zašto su to osobito teški grijesi? Kao prvo, naravno, zato što su takvim grijesima pogođeni oni koji se najranjiviji i nezaštićeni. A kao drugo, rekao bih, zato što se uglavnom čine u punoj svijesti. Pogledajmo. Koji puta čovjek može učiniti strašan grijeh u naletu strasti, u neznanju, u veliku strahu, zato što je bio zaveden, ili kad nije pri punoj svijesti… Međutim, kada je u pitanju prijevara, grabež, iskorištavanje slabih, tu je uvijek u pitanju puna svijest, sebičnost i zloća…
Ne bismo trebali upirati prstom u one za koje vjerujemo da su upravo na taj način došli do svoga bogatstva i svoga položaja u društvu. To oni znaju i zna Bog. Međutim, svatko od nas bi trebao pogledati koliko on sam na taj način griješi, koliko mi pokazujemo nerazumijevanja i bešćutnosti prema našim bližnjima. Znamo, svoju ljubav prema Bogu pokazujemo prvenstveno svojom ljubavlju prema bližnjima. Neka nam Bog dade pronicavo, sućutno i dobrostivo srce da drugima činimo ono i samo ono što bismo htjeli da drugi nama čine: u svome susjedstvu, u prometu, na poslu, jer, veli Isus, sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se (Mt 7,2).
