Prva je nedjelja u mjesecu prosincu pa je misa u 9 sati slavljena u župi sv. Mateja u Širokoj Kuli. Misa u 11 sati slavljena je tradicionalno u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Liturgijska godina počinje Prvom nedjeljom došašća, a završava Nedjeljom Krista Kralja svega stvorenja. Podijeljena je na tri ciklusa: božićni, uskrsni i vrijeme kroz godinu. Božićni ciklus naglašava otajstvo Božjega utjelovljenja, uskrsni otajstvo otkupljenja po Kristovu križu i uskrsnuću, a vrijeme kroz godinu predstavlja nešto manje intenzivno razdoblje u sklopu liturgijske godine, ali sa svrhom da bi se jasnije uočila uzvišenost cjelokupnoga vazmenoga otajstva.
Božićni ciklus stoji na početku liturgijske godine, odnosno započinje Prvom nedjeljom došašća, nastavlja se narednim trima adventskim nedjeljama, svoj vrhunac ima u Božiću i Bogojavljenju, a prema današnjem računanju završava Krštenjem Gospodinovim, odnosno nedjeljom nakon Bogojavljenja. Prva nedjelja došašća pada u nedjelju koja je najbliža Blagdanu svetoga Andrije (30. studenoga), tj. u vremenu između 27. studenoga i 3. prosinca.
Riječ advent dolazi iz latinskoga jezika i označava dolazak, odnosno došašće, kako se to vrijeme i naziva u hrvatskom jeziku. Po svom smislu, došašće je intenzivna priprava za Kristov dolazak, a unutar koje se ocrtavaju tri vida: priprava za proslavu Kristova rođendana, odnosno na razumijevanje one otajstvenosti Božjega utjelovljenja koje se zbilo prije dvije tisuće godina, zatim priprava za Kristov dolazak u sadašnjem trenutku, odnosno kao onaj milosni događaj kada Boga na intenzivniji način primamo u svoje srce sada, te priprava za ponovni Kristov dolazak, o kojemu ne znamo ni dana ni časa, ali smo baš zato pozvani bdjeti.
Došašće se kao organiziranija priprava za Božić, i to s određenim pokorničkim elementima, na Zapadu javlja tek u 6. st., iako je sam blagdan Božić nastao u Rimu dva stoljeća ranije. U to je vrijeme došašće bilo vezano uz pripravu na krštenje, odnosno i ovdje su se, slično kao i u korizmenom vremenu, ostali vjernici pridružili katekumenima u njihovoj pokorničkoj pripremi na krštenje, a koje se zbivalo na Bogojavljenje. Vrijeme takve intenzivnije priprave ponegdje se protezalo na šest, ponegdje na pet nedjelja prije Božića, dok su se u Rimu ustalile četiri nedjelje, a odande se onda taj običaj proširio po cijeloj Zapadnoj Crkvi.
Razumljivo je što je onda i došašće, koje se u mnogim svojim elementima razvijalo po uzoru na korizmu, bilo obilježeno velikom ozbiljnošću, iako je pokornički karakter u vrijeme korizme bio znatno izraženiji. Iako ćemo danas reći da je došašće vrijeme radosne, ali ozbiljne priprave za Božić, njegov se pokornički karakter još uvijek jasno vidi, a posebno je izražen preko ljubičaste liturgijske boje kroz cijelo vrijeme, osim Treće nedjelje došašća, kada se može uzeti ružičasto ruho, zatim izostavljanjem Slave u misi, kroz jednostavnije i skromnije ukrašavanje crkve, kroz umjerenost u jačini sviranja orgulja itd.
Jednako tako, na određeni pokornički karakter nas upozoravaju i mise zornice, kao one koje zahtijevaju malu žrtvu s obzirom na vrijeme ustajanja, iako su po svom značaju, kao i po izboru misnih čitanja, one koje nas vode u napredovanju u radosnom zahvaljivanju Bogu na daru svoga Jedinorođenoga Sina, kao i u napredovanju u razumijevanju toga velikoga otajstva.
Na ozbiljnost nas upozorava i iščekivanje Kristova drugoga dolaska, no ipak valja naglasiti da se na njega u tom vremenu ne gleda kao na Dan osvete i Božjega gnjeva, na dan davanja računa, nego ga se iščekuje u nadi i radosti otkupljenoga čovjeka. Zato je došašće vrijeme kada smo pozvani premisliti svoj život i očistiti srca od svakoga grijeha, posebno u sakramentu ispovijedi, kako bismo doista bili pripravni za Kristov i sadašnji i budući dolazak.
U takvoj nam pripravi bitno pomažu i izvanjski znakovi koji su vidljivi u vrijeme došašća, a u tom svjetlu posebno valja istaknuti panj s četirima svijećama i njegovo značenje. Simbolika, naime, panja pronalazi se u Svetom Pismu, u Knjizi Izaijinoj, gdje piše: “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena…” (Iz 11, 1ss). Jišaj je bio otac starozavjetnoga kralja Davida, a Jišajev panj označava židovski narod koji je zbog svojih grijeha došao gotovo do iščeznuća. No iz takvoga osušenoga i beživotnoga panja niknula je Mladica – Isus Krist, ljudski potomak kralja Davida, a istovremeno pravi Božji Sin, po kojemu je cijelom svijetu ponuđeno spasenje. Upravo taj dar utjelovljenja Sina Božjega simbolizira panj, pa je prilično važno nastojati oko toga da se on ne zamjenjuje aranžmanima ili adventskim vijencima koji nemaju nikakve simbolike u Svetom Pismu i Tradiciji Crkve.
Na panj se stavljaju četiri ljubičaste svijeće, i to na četiri različite visine. One simboliziraju četiri nedjelje došašća, pa je razumljivo da će se svake nove nedjelje paliti po jedna više. Da bi se sačuvala izvorna simbolika, poželjno je da ih se pali od najviše prema najnižoj, jer označavaju Božje spuštanje među nas ljude, kao i postupno napredovanje u razumijevanju te velike Istine.
U svjetlu svega rečenoga, može se još jednom ponoviti da je došašće ozbiljno, ali radosno vrijeme u kojemu se prisjećamo Kristova utjelovljenja, u kojemu se otvaramo Njegovu dolasku u naše srce, te u kojemu radosno i bdijući iščekujemo Njegov drugi dolazak, nadajući se vječnom otkupljenju.
Vjera i djela
