Nedjelja je krštenja Gospodinova i ovim blagdanom završava božićno vrijeme i počinje vrijeme kroz godinu.
Obje svete mise su slavljene u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Slike su sa svete mise u 9 sati.
Danas na Blagdan krštenja Gospodinova čitali smo Božju riječ koja nas uvodi u otajstvo Isusova života na koje se naslanja i naš kršćanski život. Dva novozavjetna odlomka su iz pera svetoga Luke, te se na neki način nadopunjuju u opisu svega što se dogodilo pri samom Gospodinovu krštenju, to jest onoga što je slijedilo nakon krštenja. Sveti Luka uredno ističe kako je Isus došao k Ivanu Krstitelju, premda je Ivan znao da mu nije dostojan odriješiti remenje na obući (Lk 3,15-16.21-22). Nadalje, Isus se daje krstiti kao i svi ostali koji dolaze k Ivanu, tako da se on ne izdvaja i ne bježi ni od čega što je znao da je dobro za narod Božji. Potom odlomak iz Djela apostolskih svjedoči kako je od toga trenutka Isus, pomazan Duhom Svetim i snagom, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Ključni trenutak je, dakle, bilo njegovo krštenje na Jordanu. Od tog trenutka kad je on kršten Ivan Krstitelj se kao preteča povlači i ustupa mjesto Isusu Mesiji da počne vršiti djelo spasenja koje će se artikulirati kroz nove spasenjske čine – sakramente Crkve. Zato će snaga Kristova krštenja kojemu je on utemeljitelj biti daleko veća od snage Ivanova krštenja kojemu se Gospodin podlaže kao i svi oni koji su dolazili pred Ivana sluteći da im Ivan ima reći vrlo važne riječi utjehe i poticaja.
Na tragu toga, doista, od samih početaka Crkve krštenje je bilo temeljni sakrament, pretpostavka i vrata koja su vjernika uvodila u puninu života i zajedništva s Bogom. Na žalost, danas se u svijesti dobroga broja vjernika sveo samo na beznačajan obred koji uglavnom primamo kao nesvjesna djeca. No jer se prima u vjeri roditelja, onda bi na roditeljima trebala biti glavna zadaća da svojoj djeci prenesu snagu tog istog sakramenta tijekom njihova odrastanja, to jest da im predoče u odgoju svu odgovornost koja proizlazi iz krsnih obećanja. Umjesto da krštenje djece bude pretpostavka njihovog sigurnijeg odrastanja, poradi nemara mnogih vjernika, te ne prepoznavanja vlastite zadaće pred ovim svetim sakramentom, događa se da prođe gotovo nezapažen kao sakrament. A što je najgore, bez da izvrši dužne učinke na oblikovanju pojedinaca, njihova karaktera i osobnosti.
Baš zato se mora uvijek više posvijestiti njegova važnost za zrelost svakog vjernika koji je svoje vjerničko ime i stekao po krštenju. No na žalost mnogi vjernici ne misle da se prava zrelost stječe, dokazuje i potvrđuje živeći odgovorno svoje krsno dostojanstvo i preuzete obveze. Činjenica je, međutim, da nema prave životne zrelosti ako nema odgoja za odgovornost prema krsnim obvezama i obećanjima. Na taj način onda krštenje postaje temelj zrelosti života i može se govoriti i o pravoj vjerničkoj odgovornosti i o novom životu koji treba uslijediti nakon krštenja i biti življen snagom krštenja. Jer Gospodin Isus je svojim krštenjem zatvorio poglavlje Ivanova krštavanja, a otvorio novo poglavlje duhovnog života u snazi Duha, a kojemu je polazište krštenje koje on sam utemeljuje. On sam je donio preokret u duhovnoj svijesti vjerničkoga puka koji je do tada slijedio Ivana Krstitelja pitajući se nije li on možda Krist. Od trenutka kad je došao pred Ivana tražeći da i sam bude kršten, nastaje preokret, jer se tada Ivan sa svojim krštenjem povlači s povijesne scene, ustupajući mjesto Isusovu krštenju. U tom smislu će sveti Luka u Djelima apostolskim reći jednu znakovitu rečenicu:Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.
Isus se, dakle, posvetio naviještanju kraljevstva riječima i djelima, čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Krštenjem na Jordanu on se potpuno poistovjetio s nama i našim životom, prihvatio sve obveze i odgovornosti ljudskoga života, i to u punoj vjernosti Bogu. Prihvaća sve što se tiče nas ljudi i našega života, osim grijeha. Kad se krstio sav narod, i on se dao krstiti Ivanovim krštenjem pokore. I tim činom nam je pokazao školu poniznosti i odgovornosti. Uči nas kako i sami trebamo biti odgovorni pred božanskim zadaćama koje prihvaćamo, ako je on mogao biti odgovoran pred jednom takvom ljudskom zadaćom. Štoviše, krajnje je vrijeme da krštenje i danas bude temeljna prekretnica vjerničkog života i odgovornosti. Naime, ako je Božji Sin prihvatio s nama obvezu poniznosti na zemlji, te prošao kroz krštenje pokore, tim više bismo mi trebali prihvatiti obvezu svetosti njegova krštenja sebi na izgradnju i na radost. Ako je on prihvatio biti s nama na zemlji u svemu jednak nama ljudima, tim više bismo mi trebali prihvatiti njegovo krštenje koje nas čini dioničarima nebeske slave i života vječnoga u Bogu. Ako je on prihvatio vodu našega života, mi bismo trebali još više prihvaćati oganj Duha Svetoga koji nam podaruje njegovo krštenje.
Trenutak je ovo da prestanemo stoga bježati od obveza i odgovornosti svoga krštenja, već naprotiv, da ih jasno i precizno sebi stavimo pred oči s odlukom kako ćemo ih revno provoditi iz dana u dan. U protivnom može nam se dogoditi onaj proces, samo u drugome smjeru, te da, umjesto da budemo oslobođeni od vlasti sotone i zla, završimo kao njegovi sluge i podanici. Štoviše, umjesto da prođemo kroz preobrazbu života do mjere ljubljene djece Božje u kojima je sva milina Očeva, završimo kao protivnici Božji koji gaze obveze preuzete na svetom krštenju. Shvatimo koji nam neprocjenjiv dar Otac nebeski stavlja u ruke po svetome krštenju, te se od malena vježbajmo u odgovornosti koja proizlazi iz njega, sebi na radost i na vječno spasenje.
Razmišljanje: Vjera i djela
