Prvo čitanje –Sir 35, 12-14. 16-18
U svakom narodu ima mudrih izreka, poslovica i pitalica koje se pamte i prenose na nove naraštaje. To je zato što odražavaju stvarnost života; zato što sadrže istine koje su nadvremenske –zapravo vječne. Takav je i sadržaj Knjige Sirahove. Ben Sirah se odlučno suprotstavlja vladajućem sloju koji prihvaća strane običaje, posebno helenizaciju. On je pismoznanac koji spaja ljubav prema mudrosti i prema Zakonu. Mudrost, zapravo, poistovjećuje sa Zakonom. Opsluživanje Zakona vidi u točnom obavljanju bogoslužja, on je revan obredni čovjek. Pisac se posebno brine za čast svećeništva. U današnjem liturgijskom prvom čitanju Sirah ističe sliku vjernika o Bogu pravedniku. Bog je pravedan i milosrdan. On ne bira po bogatstvu, položaju, uspjehu i ljepoti. Za njega su sva njegova stvorenja ista i svi imaju jednako pravo na njegovu ljubav i milosrđe. Bog sluša iskrenu molitvu obespravljenih: siromaha, sirota i udovica. U drugom dijelu teksta govori o odnosu siromaha prema Bogu i njegovo pouzdanje –ponizan čovjek ustrajno moli i ne prestaje dok njegova „molitva ne dođe do Boga“ i čeka dok Svevišnji „pravedno ne prosudi i pravdu ne uspostavi.“ Poteškoća je samo u pitanju vremena u kojem će Bog konačno uspostaviti pravdu za svakoga. Unatoč tome istinski vjernik ima pouzdanje u Boga i njegovu pravdu, koju će on jednom uspostaviti prema svakome.
Drugo čitanje (2Tim 4, 6-8. 16-18)
Ovim odlomkom uživljavamo se u Pavlove osjećaje pred smrt, u rimskom zatvoru god. 67. Svjestan da neće izmaći progonu kao misionar pogana, Apostol pristaje na nasilnu smrt kao sastavni dio svog vjerničkog i misionarskog zvanja. Sebe naziva žrtvom ljevanicom aludirajući na starozavjetne žrtve koje su se sastojale od izlijevanja vina ili ulja u svetištu u znak priznanja ovisnosti o Bogu. Prolijevanjem svoje mučeničke krvi Pavao časti Boga i pridonosi spasenju ljudi. Apostol gleda svoj život kao sportsko borilište u kojem je izdržao do kraja natjecanja. ”Vijenac pravednosti” slika je iz sportskog natjecanja. Pobjednici na sportskim utrkama dobivaju lovorov vijenac od zemaljskih sudaca koji su imali biti objektivni. Bog je još objektivniji u nagrađivanju Apostola i svih vjernika. Pavao zahvaljuje Bogu što ga je krijepio da se po njemu “potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi”. To je poruka o spasenju svih ljudi u Kristu raspetom i Uskrslom.
Evanđelje (Lk 18, 9-14)
Prispodoba o farizeju i cariniku, priča je o oholosti i poniznosti. Dva su tipa vjernika prikazana u ovoj prispodobi –potpuno različita. Farizej je primjer ohologa, a carinik poniznoga čovjeka. Ta dva vjernika ulaze u hram da se pomole Bogu. Farizej je čovjek koji pripada elitnom krugu židovskih vjernika. Oni budno paze na propise i odredbe Mojsijeva zakona i obdržavaju ih vjerno i točno. Farizej je uspravan, samouvjeren i na prvom mjestu u Hramu i pred Bogom, u molitvi, pun je sebe. Svoj odnos prema Bogu pretvara u ogledanje svojih zasluga i vrlina. Zadovoljan je svojim životom, osjeća se ispravnim pred Bogom. Uspoređuje se s drugima i smatra se boljim od drugih, od ovoga carinika. U molitvi Bogu nabraja svoje zasluge –dvaput u tjednu posti i od svega što ima daje desetinu –više nego što je bilo propisano. Živi pošteno, ne čini nepravdu, ni preljubništvo. Ovome se nema što zamjeriti, ali u pogledu njegovih osjećaja i razmišljanja, u pogledu osnovnog stava pred Bogom, on čini pogreške. Farizej ne zahvaljuje Bogu, nego sebi samome. Ne hvali veličinu Božju, nego svoje vrline. Hvali se svojim djelima. Pravednost Drugi tip carinik, nije praktičan vjernik. On je na rubu vjerskog života i prema tome i na rubu društva Isusova vremena. On surađuje s poganima, vara na carini, potkrada ljude, ne ide u hram, ne moli se redovito. Carinik ne daje desetinu, ne posti. Za ono vrijeme i za farizeja on je zaista bezvjernik. To bi bio i za nas danas. Farizeji su takve ljude isključivali iz zajednice vjernika i iz nacionalnog zajedništva. Međutim, Isus ima neka druga mjerila - carinik je pred Bogom istinit. On zna da je jedino Bog pravedan, svet i milosrdan. Svaki je čovjek pred Bogom slab, grešan. Carinik to duboko osjeća i svjestan je svoje slabosti, svojih grijeha. Zato se ne izjednačuje s Bogom niti se hvali svojim uspjesima. Pred Bogom osjeća silnu potrebu da moli za oproštenje i smilovanje. Čovjek ne može pred Boga stupiti iz svoje pravednosti, kako je mislio farizej, ali može od Boga dobiti opravdanje, kako ga je dobio carinik.
