U nedjelju 10. ožujka na Prvu korizmenu nedjelju svete mise su slavljene u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati.
Mladi će rado reći da “obožavaju” određenu glazbu ili određenog glumca ili pjevača. Štoviše, često će reći da “obožavaju” određeno jelo ili slasticu. Pa im onda, redovito, svećenici ili vjeroučitelji (uzaludno) skreću pozornost na to da “obožavati”, zapravo, znači štovati nekoga kao Boga, pa se, prema tome, jedino Boga može obožavati. Međutim, pitanje je i dublje i složenije.
Čuli smo u evanđelju (Lk 4, 1-13). Đavao kuša Isusa u pustinji i, između ostaloga nudi mu svu zemaljsku vlast i slavu, pod uvjetom da se Isus njemu, đavlu, pokloni. Isus ne pristaje i odgovara: “Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!”
To je bila izuzetno snažna napast. Kako su jake u čovjeku određene žudnje! Pomislite samo na osjećaj kad se nađete u trgovačkom centru i shvatite da ste zaboravili novčanik. Neugodan osjećaj. Naprotiv, kada si novcem možete nešto priuštiti… Pa onda, što sve čovjek ne čini da više zaradi, da stekne neki društveni ugled, da zadobije političku moć, da bi mogao gospodariti, da bi se mogao igrati ljudskim sudbinama. Moć i vlast… U povijesti su vladari rado naglašavali da vladaju božanskom milošću i Božjim odabranjem. Bilo ih je dosta koji su se nazivali sinovima Božjim, dok su drugi otvoreno smatrali da su bogovi. Pa i danas, kada to nitko baš tako otvoreno ne govori, treba samo pogledati kako se velika svita novinara, fotoreportera, “obožavatelja”, laskavaca, sigurnosnih službi vuče za “velikima”, “poznatima”, “spasiteljima”, “junacima”, “očevima nacije”, “prorocima”, “Božjim ljudima”… Ah, vlast! Popularnost! Klicanje mnoštva! Otvaranje svih vrata! Neprestano klicanje mnoštva…
Pogledajmo Isusa. Pravi Bog i savršen čovjek. Jedinorođeni Sin Božji. Mesija i Spasitelj. Vječna Božja riječ. Onaj po kome je sve stvoreno, koji je iznad svega. On je uzeo lik sluge te, kako veli poslanica Filipljanima, “on, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu…” (Fil 2,6-8). Isus je tražio slavu Očevu i naglašavao kako on jednostavno čini samo ono što je njegovu Ocu milo. Kad su ga nakon čudesnog umnažanja kruha i riba htjeli zakraljiti, on se izmakao.
Evo još jednog dobrog primjera. Isus je činio mnoga čudesa. Pogledajmo kako mnoštvo reagira: “Gledajući kako su nijemi progovorili, kljasti ozdravili, hromi prohodali, slijepi progledali, divilo se mnoštvo i slavilo Boga Izraelova” (Mt 15,31). Boga su slavili, a ne toliko Isusa, jer u tome trenutku još u njemu nisu mogli prepoznati pravoga Sina Božjega.
Isus naglašava: “Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!” To je zapovijed koja je uvijek suvremena. Pogledajmo. Zar svi mi nismo skloni tražiti i zahtijevati da nam se priznaju zasluge za ono što činimo. Skloni smo zahtijevati da nam se prizna da smo mlađi, ljepši, sposobniji, bogatiji ili da smo stariji, ugledniji, pametniji, ovisno o tome o kome se radi. Iako svi glumimo skromnost, koji puta ćemo se jako potruditi da dobijemo neko priznanje, da se o nama piše, da budemo u medijima, da nas svi pozdravljaju, da nam laskaju, da nas tapšaju po ramenu… Zato ćemo se uvrijediti ako takve pohvale ne dobijemo ili ih ne dobijemo dovoljno. A na koncu ispadne da nam je uvijek premalo. A što reći o onima koji su istaknutiji u društvu, pa i u Crkvi! Važni su nam u tome slučaju takozvani “statusni simboli”: odjeća, automobil, prva mjesta na javnim priredbama, mjesto u udarnim vijestima…
S druge strane, svi mi tome pridonosimo. Već od najranije mladosti imamo svoje idole, lijepimo po zidovima slike športaša i inih zvijezda, postajemo fanatični i zagriženi navijači ili pripadnici određenih ideja, političkih stranaka i tome slično. Ukratko, tamo gdje manjka vjere i pouzdanja u Boga, tamo nastaju idoli. I to je sva istina.
Zato nam odumire naša zapadnoeuropska kultura. Jednostavno, odbacili smo Boga i klanjanje Bogu, o okrenuli smo se nekim nazovivjerskim pokretima. Pa se onda govori o zdravom načinu života, o održivom razvoju, o ekologiji, što po sebi može biti dobro, ali nas kao neka novovjeka vjera ostavlja praznima. Jer srce čovjekovo teži za istinskim, trajnim, neprolaznim, vječnim. Teži za Bogom. Naglašava se kult zdravoga tijela, lagodnog života, provoda. Visoko na ljestvici stoji isprobavanje novih i novih proizvoda. Prestali smo biti ljudi, a postali smo potrošači. I onda nikada ne možemo utažiti svoju glad i žeđ za novim, jačim, bržim, zabavnijim, “luđim”, “otkvačenijim”… U kojoj su mjeri danas prepoznate kao vrednote: vjernost, strpljivost, brak, obitelj, odgoj djece, samozatajnost, žrtva, ravnanje života prema evanđelju? Kada maknemo Boga iz svoga života, u nama ostaje neizmjerna praznina koju nitko i ništa na ovome svijetu ne može ispuniti. Naglašavamo: stvari kojima se okupljamo po sebi nipošto ne moraju biti loše (kao što je npr. briga za okoliš). Međutim, ukoliko se bilo čemu od toga počnemo klanjati, ostavljajući Boga i njegove zakone po strani, bit ćemo nesretni. Zato se onda i događa – neka nam se Bog smiluje! – da se više brinemo za napuštene pse, negoli za nerođenu djecu. Zato su nam udarne vijesti u novinama koja je slavna osoba bila gdje viđena, što su imali na sebi, kakvo su auto vozili, te tko se rastao i tko je pronašao “novu ljubav”… Zato nam se i događa da su nam kandidati za najviša mjesta u državi ljudi koji imaju jedno dijete i ljube se sa svojim psom…
Isusu nam je uzor u poniznosti i posvemašnjoj vjernosti Ocu. Zato nam danas veli: “Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!” Svatko od nas – i ja i vi – u tome nismo besprijekorni. Neka nas Bog Duhom Svetim nadahne da vidimo gdje su naši idoli i kako se možemo potpunoma vratiti Bogu da mu služimo. U tome nam sigurno neće uzmanjkati Božje pomoći.
Razmišljanje: Vjera i djela
