U nedjelju 17. ožujka naša župa nastavila je sa svetim misama ili trodnevnicom kojima se pripremamo za proslavu župnog zaštitnika sv. Josipa.
Svete mise na Drugu korizmenu nedjelju slavljene su u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati i obje svete mise predvodi je fra dr. Ivan Šarčević iz Sarajeva u suslavlju s župnikom preč. Lukom Blaževićem.
Opće je poznato da čovjek ne kreće na put ako ne zna kamo ide ili pak ne poduzima nijedan napor ako ne zna čemu to čini. Bez dobro definiranoga cilja nema smislene i korisne aktivnosti. Tako je isto i u duhovnome životu, to jest životu vjere. Ako nismo dobro promislili i osmislili vlastite čine, onda je bolje ne činiti ništa, jer sve postaje ispraznost i formalnost. Sve rečeno vrijedi i za našu korizmenu obnovu i za sve korizmene aktivnosti i odluke koje kao vjernici donosimo pred Bogom, a koje su ne samo korisne, već i potrebne za duhovni život. Doista, sve korizmene odluke i djela na koja se odlučimo, korisna su i dobra sama u sebi, ali koliko će imati učinka za naš duhovni život i rast, ovisi o tome koliko ih povežemo s konačnim duhovnim ciljem, to jest koji im vjerski i vjernički smisao dademo.
Poradi takvog usmjerenja koje je Isus htio dati svojim učenicima, poveo je trojicu sa sobom na goru kad se išao pomoliti (Lk 9, 28b-36). On je u molitvi pokazivao zajedništvo s Ocem, čemu je i njih htio poučiti, premda vidimo iz Evanđelja kako oni nisu baš tako intenzivno proživljavali njegovu molitvu. Evanđelist uredno zapisa kako su oni zaspali dok je on molio. Vjerojatno su oni bili za drugu vrstu djela i djelovanja, nego što je molitva u osami, na gori. No ipak, kad su se probudili vidjeli su ga preobraženoga, te su ostali zapanjeni prizorom koji im se duboko urezao u sjećanje. No u njima je izazvao preneraženje i strah tako da se nisu usudili nikome govoriti o tome. Presudnije je, međutim, znati što je Gospodin htio postići kad im je odlučio pružiti priliku da vide njegov preobraženi lik.
On im je, zacijelo, htio pružiti predokus budućega svijeta, to jest njegove uskrsne preobrazbe prema kojoj je on sam išao, te prema čemu je vodio svoju ljudsku narav. Znao je da nije dobro ako idu za njim, a imaju svoje ljudske ciljeve. Tada im pamet može biti zamračena da ne mogu dobro razumjeti značenje njegove muke i križa. A samo onaj tko je otvoren Božjem djelovanju i razumije slavu preobraženja i uskrsnuća, taj će onda razumjeti i prihvatiti smisao svake pokore i patnje, odricanja i križa. U tom slučaju, kad postavimo dobre ciljeve, naša korizma neće biti isprazna ni prizemljena.
Danas su mnogi kršćani, na žalost, navikli sebi zadati samo prizemljene i kratkoročne ciljeve. Prizmeljeni su oni pri kojima izvuku određenu tjelesnu korist od korizme, a kratkoročni su oni koji traju samo dok traje korizmene vrijeme. Pa čak i da traju za zemaljskoga života, a ako ne bi bili osmišljeni hodom prema vječnom životu, bili bi uvijek kratkoročni. Stoga patnja i odricanje, žrtva i križ, ne mogu biti cilj, premda su sredstva duhovne izgradnje. Ništa što će jednom prestati ne može biti stvarni cilj korizme. Tim manje mogu biti ciljevi neke druge sitne zemaljske koristi, kao što je mršavljenje, ušteda ili nešto slično. Pravi cilj može biti uskrsnuće i vječna proslava u nebu koja neće nikada prestati. Do nje, istina, dolazimo izborom kvalitetnih duhovnih sredstava koje nam nudi korizma i na koja nas potiče Gospodin, ali s punom sviješću kako je križ i žrtva staza i sredstvo dolaska do vječne slave. Stoga sve što činimo tijekom korizme ima smisla samo ako nas približava k Bogu, a ne nekim našim zemaljskim ciljevima. Korizma ima smisla ako nas otvara njegovoj spoznaji i čini da budemo bliži uskrsnuću, a ne samo da smo stekli veću vještinu odricanja ili snagu podnošenja patnji. U tom smislu ako smo se opredijelili činiti nešto što ne odgovara ciljevima koje je Gospodin stavio pred nas, onda smo postavili loše ciljeve i korizma nam ne može biti duhovno uspješna.
Zato sebi valja postaviti dobre ciljeve, što je i Gospodin smjerao za svoje učenike. Ponajprije onaj najvažniji, konačni cilj života treba im biti bliz, prisutan, a ne dalek radi toga što je konačni. Želja za preobraženjem ne smije nam biti tek samo usputna želja, slučajna ili nesigurna želja, već stvarnost koju nam je Gospodin jasno utisnuo u svijest. Tek ako nam je taj cilj pred očima kao živ i razvidan, onda će nam lako biti postavljati ciljeve za svakodnevne dionice puta koji će biti sukladni tom konačnom cilju. Tada će nam biti jasno kako i korizmena odricanja i pokore imaju smisla samo ako nas vode k preobraženom životu. Štoviše, samo nas odricanja i križ i mogu preobražavati u ovome životu, kako bismo jednom i došli do konačnog preobraženja u vječnosti.
Ne dopustimo sebi umrtvljenost i zaspalost na našem korizmenom hodu, već se trudimo bdjeti i razmatrati lice Božje, a napose ga razmatrati kroz otajstvo patnje i križa, muke i smrti Gospodinove. Jer korizmena spoznaja Boga nije samo jedna teoretska spoznaja, već je riječ o cjelovitom duhovnom iskustvu koje nam posreduje Gospodin svojom molitvom, ali i svojim spasenjskim djelovanjem. Kao što bi bila mala korist od Gospodinove muke bez uskrsnuća, tako je i korizma nedostatna kao vrijeme žrtve i pokore ako ne ide svome pravom cilju. A taj cilj je uskrsnuće prema kojemu smjera sav korizmeni napor.
Isus je apostolima ostavio predokus uskrsnuća svojim preobraženjem, jer ih je htio ispravno usmjeriti prema konačnom cilju. Odbacimo i mi sve ljudske ciljeve i ne trošimo snagu težeći prema ljudskim ostvarenjima. Ne strašimo se ni njegova križa, jer on je, doista, neophodna dionica njegove proslave. Utisnimo, stoga, u svijest njegovo preobraženje, te odvažno, preobražena duha, hodimo kroz svoj korizmeni hod, vjerno slušajući glas Sina Božjega i slijedeći trasu koju nam je on zacrtao svojim životom.
Razmišljanje: Vjera i djela
