Na inicijativu župnika i ravnatelja biskupijskog Caritasa Luke Blaževića u nedjelju je održana sveta misa na kojoj su se okupili bivši logoraši i zatvorenici nekadašnjih srpskih zatvora u Korenici i Kninu s područja Gospića. Svetu misu predvodio je don Mirko Barbarić, također nekadašnji zatvorenik zloglasnog Kninskog zatvora Stara bolnica u kojem je, zajedno sa svojim kolegom don Franjom Halužanom, proveo ukupno 33 dana nakon čega je razmijenjen u Žitniću 29. listopada 1991.g. O svojim patnjama u vrijeme zatočeništva ali i patnjama drugih hrvatskih zatočenika koji su u to vrijeme boravili u Kninskom zatvoru napisao je knjigu "Pozdrav iz Knina 10.10.1991.g." u kojoj je osim vlastitog svjedočenja prenio i svjedočenja drugih zatvorenika među kojima je i dio Gospićana. U knjizi je prikupio i dio zatvorske dokumentacije koji je pronađen nakon oslobođenja Knina. Tijekom zatočeništva u Kninu upoznao je tadašnje zatvorenike s područja Gospića s kojima se prvi puta na slobodi susreo 1998.godine upravo zahvaljujući vlč. Luki Blaževiću, koji je i jučer organizirao ponovni susret. Kako su bivši zatvorenici prošli različite golgote o kojima rijetko govore u javnosti te svoja sjećanja na te dane mučeništva pokušavaju potisnuti u zaborav don Barbarić je odlučio ostaviti pisani trag svjedočeći o surovosti zločinačkog sustava i pojedinaca u njemu koji su ponižavali, ubijali i mučili hrvatske zarobljenike na najsurovije načine. I jučer su se puno emocija ponovno našli nekadašnji Kninski zatvorenici, Gospićani Mirko Medunić, Mirko Barbarić i braća Ivica i Pajo Jamičić s don Mirkom Barbarićem te su se prisjetili vremena u kojemu je njihov život vrijedio koliko i jedna čaša vode. Uz njih četvoricu pozivu na susret su se odazvali i gospićki zatvorenici iz Knina Joso Borovac, Joso Novačić, Stipe Perlić, Romano Radoš, Nikola Pemper i Ante Marinić s kojima se tada tijekom svog zatočeništva don Barbarić nije susreo u Kninskom zatvoru Stara bolnica. Svoja iskustva u uzništvu don Barbarić je sažeo u jednu poruku: neka svi zaborave zločine osim onih koji su ih počinili. Da ih ne bi ponovili.
Čuli smo evanđeosku priču o Zakeju. Tko je, zapravo, bio Zakej? Zakej je pripadao onoj skupini osoba kojih su se ljudi bojali, ali koje ljudi nisu voljeli. Bio carinik, skupljač poreza za rimsku okupatorsku vlast, lihvar koji živi i zarađuje na grbači siromašnih, kriminalac koji je u središte svog života i postojanja stavio novac i svoje sebične interese i koji je svoj kriminalni život i rad dobro uklopio u sustav. Bio je on malen čovjek, malen rastom, ali malen i u vjeri u Boga i u ljubavi prema bližnjima i u dobrim djelima. Bio je on čovjek koji je mislio da je bogat, iako je zapravo bio siromašan. Iako je imao sve, nije zapravo imao ništa, jer nije imao nikoga tko ga iskreno voli i želi mu dobro radi onog što on jest, a ne radi onog što on ima.
Ovo bi, u kratkim crtama, mogao biti opis čovjeka koji se zvao Zakej. Usprkos tome, taj i takav Zakej, čovjek kojemu nitko nije davao nikakvu šansu, uspijeva čuti jedan dobar glas. To je glas o čovjeku koji je drugačiji od drugih ljudi koje je Zakej svakodnevno susretao, drugačiji od onih koji su mu laskali ili ga se bojali, a zapravo ga i jedni i drugi mrzili. Bio je to glas o Isusu, o onom što je Isus govorio i činio. Vjerojatno su Zakeju bile prepričane Isusove prispodobe o Izgubljenoj i nađenoj ovci, Izgubljenim i nađenim drahmama, Izgubljenom i nađenom sinu, Bogatašu i Lazaru, ona prošlo-nedjeljna o farizeju i cariniku. Možda je baš to ono što je u njemu izazvalo želju da vidi tog čovjeka. Čuo je da se Isus iz Galileje uspinje prema Jeruzalemu. Znao je da na tom putu mora proći kroz njegov grad Jerihon. Bila je to prilika koju nije želio propustiti. Ljudi, međutim, znaju tko je Zakej i jer znaju oni ne puštaju takvog čovjeka blizu Isusu. Zakej, međutim, ne odustaje. Trči naprijed. Penje se na smokvu. I tu na smokvi se Zakeju dogodilo prosvjetljenje koje je promijenilo njega i njegov život, prosvjetljenje iz kojeg je uslijedilo obraćenje. O kakvom prosvjetljenju je riječ i što se, zapravo, dogodilo Zakeju? Vjerujem da je tajna Zakejeve preobrazbe to što je po prvi put u svom životu, možda nakon pogleda svoje majke, susreo pogled koji ga nije osudio i odbacio. Bio je to Kristov pogled koji se nije zaustavio na Zakejovim manama, nego je prodro u dubinu, sve do Zakejovog srca. I upravo tu, u dubini Zakejovog srca, Isus je pronašao drugačijeg Zakeja, novog Zakeja koji ne vidi više samo sebe i svoj interes, nego vidi i druge u njihovoj potrebi: „Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.“
Zakejev život je promijenjen jer bio zahvaćen novim svjetlom koje mu je pomoglo da otkrije svoje stanje i svoje poslanje. Stanje smo već opisali, a njegovo poslanje je bilo poslanje ugošćavanja Gospodina u svojoj kući i svom životu: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.“ Ulazeći u Zakejevu kuću, u stanje njegove grješnosti, Gospodin je izazvao preobražaj: „Danas je došlo spasenje ovoj kući“. Što sve ovo govori nama? Možda se prečesto, komentirajući ovo evanđelje, otkrivamo u Zakejevoj osobi. Nerijetko smo – premda to često ne želimo priznati – u ulozi onih koji suvremene Zakeje svojim pogledom i ponašanjem udaljavaju od Isusa, bilo da je riječ o kriminalcima ili o drugim ljudima na rubu društva, kao što su narkomani, alkoholičari, prosjaci, prostitutke, homoseksualci, a ponekad jednostavno oni koji drugačije misle i ponašaju se nego li mi. Mišljenja sam da se, želimo li ispravno shvatiti današnje evanđelje i iz njega izvući poruku, radije danas trebamo ogledati u Isusu i njegovom ponašanju. Koliko smo mi tom i takvom ponašanju blizu, a koliko smo od njega daleko? Koliko svojim stavom, možda i svojim laskavim ulizivanjem, ljude odbijamo od sebe, a koliko je naš stav ispunjeni ljubavlju i razumijevanjem? Prodiru li naši pogledi dublje od vanjštine koju je potrebno promijeniti, odnosno jesu li naši pogledi na bližnje Kristovi pogledi koji ne vide samo vanjštinu, nego otkrivaju dubinu i u toj dubini neiscrpni potencijal dobra? Nikad i nitko nije bio promijenjen na dobro zato što ga se gledalo s prezirom, a mnogi su, poput Zakeja u današnjem evanđelju, promijenjeniji kad se pogled kojim su viđeni nije zaustavio na njihovim grijesima, nego je prodro dublje i u njima otkrio slabe ljude, potrebne ljudske pažnje i blizine, ljudske ljubavi. Zakej je dokaz da takav pogled može promijeniti.
Neka nam ova svijest otkrije potrebu, ali i mogućnost, da i mi, ako smo Zakeji, nađemo način za susresti Krista. Ako mislimo da nismo Zakeji, premda smo, iskreno, svi to pomalo, da Zakeje oko sebe ne gledamo farizejskim, nego Kristovim pogledom. To je onaj poziv na koji misli Pavao dok moli da nas „Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako (naše) nastojanje oko dobra“, kako bi se po našem pogledu i dobru kojeg činimo „proslavilo ime Gospodine našega Isusa u (nama) i (mi) u njemu – po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista“, ali i naši Zakeji – to može biti bilo tko pokraj nas koji nije uvjeren u ljepotu i privlačnost kršćanske poruke spasenja ili ju je zaboravio zbog ovozemaljskih briga i, kako papa kaže, otišao na periferije – postali svjesni prekrasne poruke spasenja o Bogu kojeg se ne trebamo bojati, jer Bog nas ljubi. Zato nas Pavao i poziva da se ne kolebamo i plašimo „kao da će sad – na dan Gospodnji“. Istu ovu poruku o Bogu koji nas ljubi današnje prvo čitanje iz Knjige Mudrosti sažima u prekrasno razmišljanje upućeno Bogu poput molitve, a koje želim prisvojiti i ponuditi je svima nama kao naše razmišljanje i našu molitvu:
„Ti si (Gospodine) milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio ne bi ga ni stvorio. … Gospodaru, ljubitelju života, tvoj je besmrtni duh u svemu. Blago kažnjavaš prijestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodine!“
