U subotu, 30. ožujka 2019. upriličeno je Biskupijsko korizmeno hodočašće Gospićko-senjske biskupije u Crkvu hrvatskih mučenika na Udbinu. Okupilo se na Krbavskom polju ispred crkve Sv. Marka-Groba oko 700 vjernika. U 10 sati počela je iz Podudbinja pobožnost Križnog puta sve do Crkve hrvatskih mučenika. Križni put predvodio je biskup u miru mons. Mile Bogović. Tekstove pojedinih postaja čitali su župljani Udbinskog dekanata i 2 redovnice: s. Ljubomira Lešić iz Družbe Sestara Presvetog Srca Isusova koja djeluje u župi i školi Otočac i s. Marijana Miletić milosrdnica, djeluje kao medicinska sestra u Općoj bolnici u Ogulinu. Između postaja koje je najavljivao vlč. Dino Rupčić, župnik u Donjem Lapcu, molila se krunica i pjevale pripadne pjesme. Nakon križnog puta slijedila je sv. ispovijed.
Svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio biskup ordinarij gospićko-senjski mons. Zdenko Križić, počelo je u 12 sati. Koncelebrirali su prisutni svećenici – njih tridesetak, uz asistenciju đakona i bogoslova. Pjevao je udbinski župni zbor, uz orguljsku pratnju i vodstvo Kristine Dragičević te prisutni pjevači i vjernici iz župa biskupije.
Biskup mons. Križić održao je sljedeću propovijed: „U prvom čitanju čuli smo prigovor proroka narodu da se obraćaju Bogu samo onda kada im nešto treba, kada su u kakvoj nevolji. To nije pravi odnos s Bogom. Naš Bog ne želi biti automat u koji ćemo mi ubaciti jedan Očenaš i dobiti što želimo. Bog želi s ljudima prijateljstvo, a ne neki trgovački odnos. Nažalost, previše je vjernika koji imaju s Bogom baš trgovački odnos: sjete se Boga tek kada upadnu u kakve probleme. I onda očekuju da bi te probleme Bog trebao riješiti inače će ga u protivnom, napustiti. A zapravo, ni prije nisu komunicirali s njim na pravi način.
Potom prorok prigovara narodu da je njihova ljubav prema Bogu 'kao rana rosa koja brzo nestaje', tj. da oni zapravo, nemaju ljubavi prema Bogu. I tu je cijeli problem. Kada osoba ima ovakav stav prema Bogu, onda i njezina molitva nema neku posebnu snagu. Bog je gotovo, ne čuje. Ili kako veli prorok Izaija: 'Vaši su grijesi lice Božje zastrli, i on vas više ne sluša.' (59,2). Prorok dalje poziva: 'Težimo da upoznamo Gospodina.' Prorok vidi da narod Boga ne poznaje i zato ne razumije određena događanja u svom životu.
Da bi se Boga upoznalo potrebno je slušati njegovu riječ, potrebno je s njim razgovarati, a to je molitva. Ona nije samo govorenje Bogu, nego i slušanje Boga. Zato je baš molitva mjesto gdje osoba spoznaje volju Božju i dobiva snagu izvršiti je? Kršćanin bez molitve postaje sve više kršćanin bez vjere, bez poznavanja Boga u koga kaže, da vjeruje. Žalosno je da mnogi kršćani nisu iskusili pomoć i snagu molitve, nego u poteškoćama plaču, srde se, psuju, proklinju, a ne znaju svoje poteškoće staviti pred Boga u molitvi. Prorok, čuli smo, prigovara mnogima da se sjete Boga samo kada zapadnu u kakve nevolje. Nije problem što se i tada sjete, nego je problem što to sjećanje ni tada ne postane molitva, tj. ne postane novi odnos s Bogom koji pridonosi promjeni života. Uzmanjka ponizan stav pred Bogom u kojem osoba priznaje Božju svemoć i veličinu te, s druge strane, svoju slabost, nemoć i nedostatnost. Molitva i oholost ne idu zajedno. To se jasno vidi i iz Isusove prispodobe koju smo čuli u evanđeoskom odlomku. Predstavljena su dva načina molitve, ili dvije osobe u molitvi. Jedna osoba je farizej. Farizeji su se smatrali uzornim vjernicima koji opslužuju Zakon, obavljaju sve pobožnosti, izvršavaju sve zapovijedi. Farizej je zbog toga imao ne mali ugled u društvu. I ovaj farizej pokazuje svoju vjerničku zauzetost, čini puno više nego što vjernički Zakon od njega traži. Dva puta u tjednu posti, a po zakonu je dužan postiti jednom ili dva puta godišnje. On svojim postom želi dati zadovoljštinu za mnoge koji nikada ne poste za svoje grijehe. Po zakonu treba davati za Hram desetinu samo od brašna i ulja, a on daje od svega što stekne, jer ima puno onih koji ne daju ništa. Vidimo, radi se o čovjeku koji po svemu izgleda gotovo, uzoran i uvjeren u svoju pravednost te od Boga očekuje sve što poželi.
S druge strane imamo jednog carinika koga nitko nije volio. Budući da su carinici skupljali porez za tuđinsku vlast koja je okupirala njihovu zemlju, smatrani su javnim grješnicima, nečistim ljudima, pa je pravovjernima bilo zabranjeno družiti se s njima. Istina je doduše, da su oni, u većini slučajeva, bili duboko korumpirani. Varali su i uzimali više nego što je propisano i tako se bogatili.
Evo ta dva čovjeka dolaze u hram na molitvu. Farizej moli uspravno, dostojanstveno, s raširenim rukama prema nebu i počinje molitvu vrlo lijepim riječima: 'Bože, hvala ti...'. Međutim, farizej ne zahvaljuje Bogu zbog njegove dobrote i milosrđa, nego zato što on osobno nije kao drugi: 'nije lopov, nepoštenjak, preljubnik, nije kao ovaj carinik koji se moli negdje iza njega u dnu hrama'. Vidimo, ovaj farizej ima raširene ruke i pogled kao usmjeren prema nebu, ali po svemu izgleda da on više gleda onog carinika iza sebe nego li Boga. U molitvi govori Bogu loše o drugima da bi više istaknuo svoju veličinu i u tom smislu pripomenuo Bogu da tu istinu ne zaboravi kod dijeljenja svojih darova. Carinik, s druge strane, predstavljen je kao onaj koji se u svojoj molitvi ne usuđuje niti očiju podignuti prema nebu, svjestan da je grješnik, da je toliko puta prekršio Božje zapovijedi te razočarao i Boga i ljude. Udara se u prsa i stalno ponavlja: 'Bože, milostiv budi meni grješniku.' On je do sada upotrebljavao ruke najviše za varanje i otimanje, a sada mu služe za kajanje i udaranje u prsa tražeći Božje smilovanje.
Isus završava ovu prispodobu riječima da je carinik otišao opravdan svojoj kući, a farizej ne. Bog sigurno ne osuđuje sva ona dobra djela koja je činio farizej, a niti odobrava nepoštenje s kojim se služio carinik, ali ovdje je vrjednovanje stava u odnosu na Boga, kako farizeja tako i carinika. Farizej griješi zato što je zauzeo stav pravednika pred Bogom, zauzeo je stav kao osoba koja od Boga ne treba oproštenje ili milosrđe, jer se ne osjeća grješnikom nego, budući da ima puno zasluga, on od Boga samo traži da mu dade ono što mu je dužan dati. Siguran u svoje zasluge, farizej si uzima pravo osuđivati i prezirati druge. To je uvijek ono što se Bogu gadi. Čovjek si ne smije uzeti nikada za pravo suditi i osuđivati druge. Može se osuditi zao čin neke osobe, ali ne osobu. Isus je i za takve osobe dao svoj život. Carinik je opravdan jer priznaje pred Bogom da je on grješnik i da mu je potrebno Božje milosrđe. On se ni u čemu ne opravdava niti ikoga optužuje. On ne gleda u farizeja da bi rekao: 'Bože, evo vidiš ovaj stalno ide u crkvu, a puno je gori od mene.'“ Biskup je na kraju propovijedi prisutne upozorio: „ Čuvajmo se da ne sudimo i osuđujemo druge. Isus nam to izričito zabranjuje kada veli: 'Ne sudite da ne budete osuđeni ...'
Ogovaranje i osuđivanje je nažalost, zanat koji ne poznaje krizu. Nekada nismo svjesni da ovo spada pod petu Božju zapovijed: 'Ne ubij.' S ogovaranjem i osuđivanjem ubijamo ugled i dostojanstvo neke osobe, pa to stoga, nije neki bezazleni grijeh. Isus nam daje uputu kako moliti. On veli: 'Ti kada moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svome Ocu koji je u tajnosti. I Otac tvoj koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.'
Naša soba je naša nutrina. Tu se događa najjači susret između nas i Boga. Ne gledajmo previše kakvi su drugi. Gledajmo pozorno kakve nas vidi Bog. Ono smo što smo pred Bogom, to je naša istina. Nismo ono što smo u svojim očima ili što smo u očima drugih. Stoga, molimo Gospodina da mi budemo onakvi kakve nas on želi. Ovakva molitva preobražava život,“ – završio je biskup.
Na kraju mise župnik i dekan te čuvar svetišta preč. Josip Šimatović zahvalio je biskupima, braći svećenicima i narodu za sudjelovanje u ovom hodočašću i pozvao prisutne
u kriptu crkve gdje je vodio razgovor u obliku intervjua s biskupom u miru mons. Milom Bogovićem, novinarkom Ružom Orešković ratnom izvjestiteljicom na Radio Otočcu i mons. Milom Pecićem, župnikom i dekanom slunjskim. Biskupa Bogovića pitao je, kako je doživio dolazak u Otočac, Lički Osik i Gospić 1992. g. u ratno vrijeme i o ulozi svećenika tijekom Domovinskog rata na ovim prostorima. Biskup je govorio o tim tjeskobnim, nesigurnim danima te spomenuo svećenike koji su pomagali i tješili narod, posebno Stjepana Zebu, fra Ivana Savića i Josipa Bogovića koji je proživio i teško vrijeme u srpskom zatvoru. Novinarka Ruža Orešković napisala je knjigu :„I glasom se branio Otočac“. Govorila je o danima Domovinskog rata, istaknuvši kako je krunica oko vrata hrvatskih branitelja bila njihova snaga i pouzdanje da će s Marijom nebeskom Majkom pobijediti. Mons. Pecić je svoj dnevnik iz tog teškog, krvavog vremena nazvao „Zakopani dnevnik“, jer zakopao ga je zajedno s kipovima i drugim crkvenim vrijednostima da ne bi dospjele u ruke neprijatelja. Bila je ovo kratka reportaža o novijoj povijesti i križnom putu kojim je prošao naš narod od 1991. do 1995. Na kraju, prikazana je izložba fotografija dijela razrušenih crkava Gospićko-senjske biskupije u Domovinskom ratu.
Svima je još jednom zahvalio biskup mons. Zdenko Križić. Svaki pojedini - hodočasnica i hodočasnik - ponijeli su u svom srcu nezaboravno duhovno iskustvo iz Crkve hrvatskih mučenika na Udbini.
GSB
