U nedjelju 28. travnja svete mise su slavljene u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati. Ova nedjelja se još naziva Bijela nedjelja jer su novokrštenici nosili bijele haljine tjedan dana nakon Uskrsa. Ovu nedjelju sveti papa Ivan Pavao II. proglasio je Nedjeljom Božanskog milosrđa.
Nakon svete mise u 11 sati svi vjernici su se okupili na parkiralištu pokraj crkve gdje je bio blagoslov traktora i poljodjelaca.
Čuli smo prošle nedjelje, na Uskrs, kako Ivan apostol opisuje kako je prvo Marija Magdalena našla prazan grob, a zatim su Petar i Ivan došli na grob (Iv 20, 1-9). Kad je Ivan vidio prazan grob i u njemu uredno složene povoje i ubrus, povjerovao je. U Ivanovu se evanđelju zatim opisuje kako se uskrsli Isus ukazao Mariji Magdaleni i zapovjedio joj da to javi njegovim učenicima. Ona je to i učinila. Međutim, kao da to nije vrijedilo. Učenici su se skupili u jednoj kući i u strahu od Židova zaključali su vrata. Bojali su se za vlastiti život, da ne bi i oni bili osuđeni pogubljeni kao Isus. Prazan grob nije bio dovoljan da bi oni povjerovali. Nije bilo dovoljna ni Ivanova vjera ni svjedočanstvo Marije Magdalene. Mislili su očito: od silne ljubavi ljubljeni je učenik povjerovao ono što je htio da bude: da je Isus uskrsnuo. Prevelika žalost, prevelika ljubav nagnala je Ivana da povjeruje u ono što im se činilo nemogućim. Što se tiče svjedočanstva Marije Magdalene – uz dužno poštovanje! – u ono vrijeme nitko nije smatrao vjerodostojnim svjedočanstvo jedne žene. Riječi i samo riječi, mislili su učenici. A iznad svega ih je paralizirao strah. Što li će biti s njima?
I, onda, toga istoga dana uvečer, među takve zdvojne i uplašene apostole ulazi uskrsli Isus (Iv 20, 19-31). I veli im kratko “Mir vama!” To je onaj uobičajeni židovski pozdrav “Šalom” – mir vama. Isus im želi reći da se ne trebaju ni plašiti ni uznemirivati. On je među njima. Živ. Pobijedio je smrt. Ljudska mu zloba nije mogla nauditi.
Jednostavna je to i temeljna poruka i za nas. Koliko god nas reklame poticale na potrošnju i obećavali nam potrošački raj, svjedoci smo toliko muka, nevolja, potresa, kriza, katastrofa. Pogotovo u osobnom životu. Tko to od nas nije zbog nečeg zabrinut, ozbiljno zabrinut? Tu je narušeno zdravlje, tu su problematična djeca, tu je nesigurnost radnoga mjesta i zarade. A što reći o nezaposlenosti, općoj nesigurnosti, teškim bolestima, obiteljskim krizama, svađama, raspravama, sudovanjima…? U nekim smo trenucima osobito žalosni, ranjivi. Ponekad gubimo volju za daljnjim radom i napredovanjem. Opterećeni smo i vlastitom naravi, svojim manama, svojim grijesima. I onda ne vidimo izlaza. Što bi se u Dalmaciji reklo: “Sve je crna zemlja”.
A Isus i nama veli: “Mir vama”. Veli nam da je pobijedio svako zlo i grijeh. Da je nadvladao zloću i besmisao. Uvjerava nas da je udario zdrave temelje Božjem kraljevstvu, štoviše da je to Kraljevstvo stvarno tu, među nama, da smo mi već dionici toga Božjega kraljevstva po sakramentima, po riječi koja nam se navješćuje, po njegovoj neizmjernoj milosti. Kristova je milost jača od svakoga zla, od svakoga grijeha od svake sile ovoga svijeta. Krist je Pobjednik i zajedno s njime mi i možemo i trebamo pobijediti beznađe, bezvoljnost, robovanje grijehu, smrt.
Na koncu Isus ponovno hrabri svoje učenike. Veli: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Uskoro će apostoli postati svjedoci Isusova uskrsnuća i poruku njegova spasenja pronosit će do na karaj zemlje. Isus je slavu svoga uskrsnuća pokazao apostolima, da bi oni tu blagu vijest mogli širiti po svoj zemlji, kao što se to lijepo sažima u Lukinu evanđelju: Ovako je pisano: Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema. Vi ste tomu svjedoci (Lk 24,46-48).
Isti je poziv i isto poslanje i za nas. Isus i nas šalje da budemo svjedoci njegova uskrsnuća, da svjedočimo da je Krist u nama uskrsnuo te da je uskrsnuo za svakoga čovjeka dobre volje. Pri tome je, naravno, temeljno da svjedočimo svojim životom. A to onda znači da ćemo i u dobru i u zlu i u trenucima ushićenja, ali i u trenucima teških križeva pokazivati da sve u svome životu nosimo i podnosimo u svjetlu Isusova uskrsnuća. Čovjek vjernik s pouzdanjem, vjerom, nadom i ljubavlju nosi i podnosi svoje križeve u dubokoj vjeri da je upravo po njima sličan Kristu patniku, da bi onda bio i dionikom njegova uskrsnuća.
Razmišljanje: Vjera i djela
