Prvo čitanje (Mal 3, 19-20a)
Ime Malahija znači „moj glasnik.“ On živi i piše u veoma kada se dio židovskoga naroda, 536. pr. Kr., vratio iz babilonskog zarobljeništva u zemlju svojih predaka. Obnovili su jeruzalemski hram, ali su pali u vjersku i moralnu indiferentnost. Osjeća se prevlast protubožjih snaga. Svećenstvo i vođe naroda ne obavljaju dolično svoju službu. Takvo stanje odražavalo se i na moralni život stanovništva. Na takvu situaciju, u svom narodu, odgovara prorok kojeg su nazvali Malahija –„Jahvin glasnik.“ Bog vatrom pročišćava svoj narod –spaljuje zlo. Prorok se zauzima za unutarnju duhovnu obnovu naroda, jer mu je bilo jasno da prave promjene na bolje ne dolaze izvana nego iz ljudskoga srca i uma. Malahija opominje narod da će „Dan Gospodnji“ sigurno doći te da će nastupiti potpuna i savršena Božja pravda. Opisuje eshatološki sud nad nepravednicima i zlikovcima. Pravednici nikada ne mogu biti od Boga zaboravljeni i napušteni. Od njih se traži postojana vjera u budućnost u kojoj će se Božja pravda dogoditi, jer Bog ne može prevariti ni prevaren biti. Pakao je za kršćanina spasonosna istina. No, pravi pobožnik ne živi bogoljublje zato što se „boji pakla,“ nego zato što ljubi Boga i što Bog ljubi njega.
Drugo čitanje (2Sol 3,7-12)
Pisac poslanice podsjeća kršćane na apostola Pavla koji je navješćivao i iščekivao „Dan Gospodnji“ i radio. Pavao je dakle, radio,a na rad navodi i svoje učenike i cijelu zajednicu. Slijede zapovijedi iz poslanice da čovjek(svaki) treba raditi i zarađivati za svoj kruh svagdanji. To je čisto ljudski zahtjev, budući da rad nije poniženje za čovjeka već se čovjek kroz rad ostvaruje –potvrđuje svoju vrijednost. Radom čovjek postaje graditelj sigurnijega, ljepšeg i sretnijega boravka na zemlji. I s etičkog gledišta proizlazi da je rad dužnost svakoga čovjeka, uz pretpostavku da može raditi, jer po Kristu, nitko ne bi smio biti ‘parazit.’ Posebno vjernike treba podsjećati kako nitko ne bi smio „dangubiti“ zbog iščekivanja „Dana Gospodnjega,“ jer nitko ne zna kada će Bog uspostaviti svoje Kraljevstvo.
Evanđelje (Lk 21, 5-19)
Evanđelje pretposljednje nedjelje u crkvenoj godini donosi najžešće Kristove opomene i najavu Sudnjeg dana. A na pitanje učenika kada će to sve biti i kada će se ispuniti njegove riječi, Gospodin Isus odgovara upućujući ih na razne znake koji će prethoditi propast Jeruzalema i svršetak svijeta. Zatim ih upozorava na ono što je najvažnije, a to je da se ne daju zavesti od mnogih zlih ljudi koji će nastupiti u ime Kristovo kao lažni bogovi i krivi spasitelji. Ali za Kristove učenike do svršetka svijeta najvažnije je znati da će morati trpjeti zbog njegova imena. Takva progonstva oni će doživjeti ne samo od strane vlastodržaca i mogućnika ovoga svijeta nego i od roditelja i braće, od rođaka i prijatelja. Isusovi učenici neće biti nigdje sigurni pa čak ni u svojoj obitelji. Gospodin očekuje da u svim takvim prigodama svjedočimo za njega. Jedino što se od svih nas traži i što će nas spasiti jest ustrajnost u vjeri i vjernost Kristu sve do kraja našega života. Stoga prepustimo Bogu i Kristu da nas oni vode i da oni budu suci našega života. Ne trebamo mnogo misliti za samoobranu, jer će nam Gospodin nadahnjivati mudrost potrebnu za dane tjeskobe.
