U nedjelju 5. svibnja na Treću vazmenu nedjelju sveta misa u 9 sati slavljena je u župi sv. Mateja u Širokoj Kuli jer je prva nedjelja u mjesecu. Misa u 11 sati slavljena je u Ličkom Osiku.
Događaj iz današnjega evanđeoskog odlomka u Ivanovu evanđelju (Iv 21, 1-19) prikazan je kao Gospodinovo treće ukazanje učenicima nakon što je uskrsnuo od mrtvih. Iz svega što se dogodilo vidimo da učenicima nakon ukazanja na dan uskrsnuća, kao i nakon onoga osam dana kasnije, ipak još uvijek nije bilo sasvim jasno što se dogodilo, ili bolje rečeno nisu znali to shvatiti i riječima izraziti. Drugo što je također vrlo uočljivo, učenici nisu znali što je to značilo za njih i njihovo poslanje u svijetu. To se vrlo jasno uočava upravo u liku Petra apostola. Naime, njemu je Isus, u trenutku kad ga je pozvao nakon čudesnoga ulova ribe, rekao: Ne boj se, od sada ćeš ljude loviti! No to što mu je Isus obećao, to jest što mu je nagovijestio, još se nije počelo događati. I dok je Petar u neizvjesnosti, odlučuje se ponovno vratiti mrežama i ribarenju. Stoga je i rekao okupljenim suučenicima i prijateljima: Idem ribariti. I oni jednako zbunjeni i nesigurni kao i on, prihvatiše jednoglasno i pođoše s njim. No sav njihov napor bio je uzaludan i besplodan, sve dok se nije pojavio Gospodin i kazao im kamo će baciti mreže.
Ovaj Isusov ‘ribarski’ poučak apostolima neupitna je pouka i nama danas. Mreže naše ljudskosti na koju računamo za svoj ribolov, prazne su bez Boga, to jest bez pomoći Uskrsloga. Ljudskost bez uskrsnuća je necjelovita ljudskost koja nije kadra ‘loviti ljude’ na ispravan način. Štoviše, ne samo da je necjelovita, već joj nedostaje bitna sastavnica. A bitna sastavnica je upravo usvajanje – utjelovljenje uskrsnuća Gospodinova u vlastiti život. Uistinu, njegovo uskrsnuće kruna je ljudskosti i očovječenja svakog čovjeka, te je tako i kruna naše vlastite ljudskosti. Bez nje su sve naše ljudske mreže – sve sposobnosti i darovi uvijek isprazni i prazni. Samo nakon što se osvjedočio o Kristovo uskrsnuće Petar je mogao ljude loviti, to jest mogao ih je ucjepljivati Kristu Gospodinu. Ljude se ne može loviti, a to će reći privoditi spasenju bez uskrsnuća. Ne možemo ljude loviti potrganim ili zamršenim mrežama naše ljudskosti. Samo onda kada vjerom u uskrsnuće zakrpamo svoje mreže, dobro ih protresemo i očistimo, onda možemo ljude loviti na spasenje. U protivnom ih zavodimo na propast i sebi i njima. Tome smo svjedoci u svakodnevnici gdje vidimo kako oko nas postoji mnoštvo zločestih i zlokobnih ribara, čije mreže nisu protkane vjerom u Krista uskrsloga, već su satkane od probitaka i koristoljublja, od ljudskog zavođenja i zavaravanja. Oko nas je mnogo onih koji se služe lijepim i zamamnim riječima kao mrežama, te navode ljude na isprazne stavove i življenje. Takvi ne poznaju snagu uskrsnuća niti vode računa o smislu i potrebi ljudskog spasenja, već isključivo imaju ljudske naume.
Očitujući se apostolima nakon uskrsnuća, Isus ih je izgrađivao prema mjeri uskrsloga čovjeka. To je čovjek čija je ljudskost do kraja prožeta božanskom silom po čemu je postao novim čovjekom, premda ostajući u istom tijelu. Pozivajući ih da razumiju njegovo uskrsnuće, dovodio ih je do dubljeg shvaćanja života i vlastitog poslanja. Upravo poučavajući ih o svome uskrsnuću Isus je ispunio svoje poslanje među njima, nakon čega je mogao Petru povjeriti svoje ovce: Pasi ovce moje! Jer Petar, tek kad je bolje shvatio što je to uskrsnuće u sebi, mogao je razumjeti i što mu je činiti. Promišljajući dar uskrsloga Gospodina, mogao je razaznati kojim je darom bila obdarena njegova ljudskost, te što od tog trenutka treba činiti: raširiti ruke i dopustiti da i sam trpi poradi naviještanja uskrsnuća.
Kao što je bilo neophodno da se Isus ukazuje više puta i više dana svojim učenicima kako bi ih utvrdio u vjeri i poslanju, isto Gospodin čini i s nama u svetom uskrsnom vremenu kojim nas prosvjetljuje glede istine svoga uskrsnuća i potiče da prihvaćamo odgovornost za navještaj u svijetu. Kao i od Petra i drugih učenika, Isus i od nas očekuje da očitujemo uskrsnu vjeru, čime će se obnoviti naše ljudske mreže, a mi ćemo postati kadri ljude loviti za Boga. A kad mreže naše ljudskosti budu pune uskrsnuća, bez daljnjega će biti i pune uskrsnog dara drugima, po čemu postajemo blagoslovom onima koje susrećemo. Tako postajemo osposobljeni za poslanje u svijetu kojemu nije zadaća zavaravati i zavoditi ljude, već im naviještati cjelovitu istinu o smislu života i punini ljudskosti. Ako je za Petra vrijedio Isusov poziv: Idi za mnom, onda vrijedi također i za nas. Slijedimo stoga Krista uskrsloga prihvaćajući ga u svoj život i revno naviještajući njegovo uskrsnuće kao najveći dar čovjeku i čovječanstvu.
Razmišljanje: Vjera i djela
