U nedjelju 30. lipnja na Trinaestu nedjelju kroz godinu obje svete mise su slavljene u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Današnji evanđeoski odlomak (Lk 9, 51-62) opisuje Isusovu propovjedničku zauzetost oko naviještanje riječi Božje i svoga kraljevstva. Sveti Luka zapisa kako je krenuo sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu kad su se navršili dani da bude uznesen. Osim toga, poslao je i glasnike pred sobom da mu priprave put. Stalo mu je bilo da stanovnici tih područja kroz koja je prolazio upoznaju tko je, te da mu povjeruju i prihvate ga. No u jednom samarijskom mjestu njegovi učenici naišli su na otpor i odbijanje, pri čemu su mu mještani uskratili gostoprimstvo jer je bio na putu u Jeruzalem. Na to su Jakov i Ivan vrlo burno reagirali, čak pitajući Isusa da zamole da oganj siđe s neba i uništi te ljude i njihovo mjesto. Ali Isus nije bio njihova stava, već ih je prekorio za takav nepromišljen prijedlog.
I ma kako Jakov i Ivan djelovali kao pravi revnitelji za njegovu stvar, Isus dobro zna da njihov stav nema veze s revnošću kojoj je on njih učio i koju im je primjerom pokazao. A on je revnost pokazao u odlučnosti kojom je on krenuo ispuniti svoje poslanje u Jeruzalemu, a ne u tome da druge mačem i ognjem prisiljava da ga prihvate i u njega vjeruju. Revnovati za Boga znači sama sebe pripremati na predanje života, a ne drugima oduzimati život ili ih prijetnjama prisiliti da prihvate našu vjeru i uvjerenja. Revnovati znači životom svjedočiti i biti primjer prihvaćanja Boga u svom životu, a ne prisilom tjerati druge da ga prihvaćaju. Jakov i Ivan nisu, dakle, djelovali iz revnosti za Gospodina, već iz povrijeđenosti, jer ih je boljelo doživjeti neuspjeh. Bili su povrijeđeni jer im stvari nisu išle onako kako su si unaprijed zacrtali i isplanirali.
Gore spomenuta situacija je poticaj i svima nama koji propovijedamo drugima i koji bismo htjeli da što više ljudi u našoj sredini upozna Krista. Iz Isusova stava nam je učiti što trebamo činiti i kako se postavljati prema onima kojima naviještamo, a koji počesto naš navještaj ne prihvaćaju nikako ili eventualno ne prihvaćaju u onoj mjeri u kojoj bismo mi htjeli. Počesto i nas same vrijeđa kad ulažemo trud i napor u dobrobit svojih vjernika, njihovih obitelji i cijeloga naroda, a rezultat bude slab ili nikakav. Bolna je spoznaja pastirima u Crkvi vidjeti kad vjernici od njih imaju samo površna očekivanja, a zanemaruju biti i srži poruke koju im prenose. Pastirima može biti gotovo poražavajuće koliko ulažu truda da ljude približavaju Bogu, a ne vide potom da su njihove riječi imale učinka i da se neki veliki broj ljudi obratio i počeo gorljivije živjeti svoju vjeru.
Upravo takva situacija treba sve nas potaknuti i biti nam trajni izazov, ne da molimo da oganj siđe s neba i uništi ih, već da siđe oganj Božji s neba koji će još više zapaliti i ražariti naša srca da gore za njega i da se još više trude oko spasenja svih ljudi. Uvijek ostaje prostora za vlastitu gorljivost, jer nas Isus poučava svojim primjerom. On nije naviještao radi sebe, kako bi mu se ljudi divili, ili kako bi se divio sam sebi i svome uspjehu zbrajajući kasnije svoje rezultate. On je došao da ljude privede k Bogu i tome se iskreno veseli kad ljudi to otkriju i pođu za njim. U tom smislu se i žalosti kad ga odbiju i ne prihvate naviještenu riječ, ali je daleko od toga da bi zazivao oganj da ih zbog toga kazni. Njemu je žao ljudi koji odbijajući Božji navještaj sami ostaju zakinuti za ponuđeno spasenje, pogotovo što zna da će jednom doći i vrijeme neizbježnoga konačnoga suda.
Zato nas Isus poziva da budemo odlučni, kao što je bio i on. Da se ne dademo obeshrabriti ‘neuspjesima’, već da nam uspjeh bude uvijek čvršće prianjanje uz njega, nakon čega ćemo imati više gorljivosti i revnosti moliti i žrtvovati se i za one koji nas odbijaju. Jako je bitno osloboditi se stoga svakog osobnog interesa koji u nama može biti i kao želja za uspjehom, ili pak želja za nekim dobitkom. Jedini interes nam treba biti ono što je interes Kristu, a to je spasenje ljudi. Jedini cilj nam treba biti njegov cilj, a to je vjerno hoditi prema njegovu kraljevstvu naviještajući radosnu vijest i ustima i životom. Ako sebi zadamo druge ciljeve, ako sebi zacrtamo uspjeh kao mjeru naše zauzetosti, prije ili poslije ćemo doći do razočaranja i osjećat ćemo se neostvarenima zbog toga. Nije bez razloga Isus nakon toga poučavao one koji su htjeli ići za njim da budu ‘prikladni za kraljevstvo Božje’, jer je dobro znao što ih čeka, kao što je i znao da oni ne smiju ući u taj angažman vođeni ljudskim motivima i nakanama. Učinimo se stoga i mi ‘prikladnima’ za djelo koje nam povjerava izvršiti, pa ćemo tako biti pravi glasnici koji pred njim pripravljaju put, a ne traže vlastitu potvrdu i ostvarenje na tom putu. Ponizno naviještajmo riječ drugima, dijeleći s njima obilje povjereno od Gospodina, te će naše ispunjenje i naša radost biti u tome da smo ljude ispunili milošću i da smo njih doveli do istinske božanske i nebeske radosti.
Razmišljanje: Vjera i djela
