U nedjelju 7. srpnja sveta misa u 9 sati slavljena je u župi sv. Mateja u Širokoj Kuli jer je prva nedjelja u mjesecu dok je sveta misa u 11 sati tradicionalno slavljena u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Gospodin Isus se rado i često izražavao slikama među kojima su bile upečatljive slike iz svakodnevnoga seoskog života, njemu vrlo bliske jer je i odrastao u malom galilejskom mjestu Nazaretu. Tako je učinio i u trenutku kada šalje svoje učenike pred sobom u gradove i mjesta u koja je kanio i sam kasnije doći (Lk 10, 1-12.17-20). Poslanje učenika popratio je prigodnim govorom u kojem se između ostaloga mogu izdvojiti dva bitna dijela. Najprije ih poučava o biti poslanja i zadaće koju stavlja pred njih, a potom im daje i ‘praktične’ upute kako se trebaju ponašati dok budu vršili svoje poslanje.
U Božjoj žetvi
Pošten radnik koji dolazi raditi u žetvi, glede svoga poziva prvo bi trebao znati da radi u žetvi Božjoj. On kao takav nije gospodar usjeva ni žetve, jer urod nije nastao njegovim trudom i sposobnostima, već Božjim darom i zalaganjem. I bez njega Božja životna snaga je podigla usjev i dala da uzraste do mjere zrelosti i spremanja u žitnicu. Zato radnik nije gospodar žetve, već samo radnik koji se iskreno trudi svoj posao vršiti na najbolji mogući način.
A uz Oca nebeskoga i Krist je također gospodar žetve, jer i on sam ima ovlasti izabrati radnike i poslati ih pred sobom. Budući da sebi također pripisuje ovlasti koje ima Otac nebeski, on neizravno svjedoči o svojem božanstvu i o vjerodostojnosti. U protivnom, kad bi on neovlašteno slao radnike u žetvu, onda bi ih odvodio iz Božje žitnice, to jest od života vječnoga. Dakle, uz Oca nebeskoga, samo on je vlastan poslati radnike na njivu Božju, te će ih i osobno zadužiti potrebnim zadaćama kako se ne bi dogodilo da rasprše urod, već ga prikupe u Božju žitnicu.
Žetva pak u kojoj radnici rade je čovječanstvo na koje Bog Stvoritelj na neki način ‘polaže pravo’, jer nikoga ne bi bilo da on nije zasijao, to jest stvorio čovjeka. Te je stoga sasvim logično da očekuje, kada dođe vrijeme žetve, da sve ljude sabere u svoju žitnici, ma koliko se i oni sami nekad otimali iz njegove ruke tražeći lažnu slobodu od njega. Njegovo je pravo, a prije svega potreba, ne u smislu da nad svojim žitom želi gospodovati na tiranski način, već da želi spasiti sve one koje je njegova ljubav i velikodušnost pozvala u život. Jer čim je posijao njivu – stvorio čovjeka – učinio je to s određenim ciljem, svjestan kako je smisao ljudskog života ostvaren tek u vječnom spasenju. Stvorivši čovjeka za vječno spasenje u nebu, njegovo srce ne može biti mirno, niti može hladnokrvno promatrati da njegov urod s njegova polja ne dođe kasnije do konačnog cilja, to jest njegove žitnice života vječnoga. U tom slučaju on bi se morao osjećati frustrirano i kao ‘neuspjeli’ poduzetnik ili gospodar imanja. Štoviše, kao netko tko osjeća veliku bol, jer sve što je činio činio je s ljubavlju za dobro svoga usjeva. Zato mu je stalo do toga da čovjek pokaže konačnu zrelost opredjeljujući se za njega i za vječno spasenje.
Odlike i ponašanje radnika
Pa ipak, čovjeka kojega je toliko ljubio nije htio na silu odvući u svoju žitnicu, već ga je ostavio na otvorenom polju očekujući da progleda, da vidi Božji povijesni trud oko njegova spasenja i u ljubavi donese slobodnu odluku opredjeljenja za Boga. A jer to ne ide samo od sebe, ni spontano ni linearno, na tom polju slobode i povijesti Bogu su potrebni vrijedni suradnici koji će čovječanstvu svjedočiti o Božjim spasenjskim naporima oko čovjeka i čovječanstva. Na taj način će i dozivati u svijest potrebu vjernosti Bogu i njegovoj ljubavi, žrtvi i naporu. Isus traži takve radnike u polju, to jest žeteoce u žetvi, a ne neodgovorne račundžije i lijene dangube koji su došli gubiti vrijeme i namiriti sebe u tuđemu polju. Iskrenom radniku je doista stalo do gospodareva usjeva i uroda, te se najprije raduje ako je njiva urodila plodnim usjevom.
Radnik u žetvi treba posjedovati i prikladan alat, jer se ne može prikupljati urod s vinograda bez dobroga srpa i kose. U ovom slučaju radnika u polju Božjemu, najpriklanije oruđe je ništa, shvaćeno kao ništa ljudskoga. Jer ljudskim metodama i oruđima služe se ljudi zavodeći ljude na otpad od Boga, a oni koji su Božji, računaju ponajviše na Božju snagu kojom naviještaju radosnu vijest koju su čuli od samoga Boga. Zato Isus očekuje da ne nose sa sobom ništa, ni kese, ni torbe, ni obuće, te isto tako da ni od koga ništa ne traže, već se zadovolje u zahvalnosti blagovati ono što im se ponudi.
Zadaća žeteoca je, potom, učiniti sve kako bi Božji urod došao u njegovu žitnicu, to jest da se ne izgubi nijedno zrno, nijedan klas koji je Bog podigao i koji je podržavao da raste na njegovoj njivi. Radnici na njivi Gospodnjoj su sasvim usredotočeni na spasenje ljudi, do mjere da ne traže svoj osobni probitak ni svoje osobno zadovoljstvo. No kako su i oni ipak samo ljudi, Isus je imao potrebu i izravno ih upozoriti da se ne oslanjaju samo na sebe, te da ne traže nikakve naknade niti ikakvog probitka za to što čine. Mjera njihove vjernosti je predanje za gospodarevu žetvu, a najjače im je oruđe poniznost i vjernost, samoprijegor i sebedarje. Kad ih šalje, Isus želi da ljudima donose mir i radost, a ne da vrebaju koliko novca ili koje dragocjenosti mogu odnijeti iz kuća koje posjećuju.
Iz rečenoga je sasvim razvidno zašto treba moliti gospodara žetve da pošalje radnika u svoju žetvu. Vrijedan radnik ne nastaje sam od sebe, već je plod odgoja i djelovanja Duha Svetoga. Nama se, stoga, moliti da bude što više takvih radnika koji će prihvaćati svoje poslanje iz ruke Očeve, to jest dati se odgojiti milošću Duha Svetoga za revne i kreposne radnike koji se više trude oko spasenja onih koji su mu povjereni, nego oko vlastite dobrobiti.
Razmišljanje: Vjera i djela
