Petnaeste nedjelje kroz godinu svete mise su slavljene u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku u 9 i 11 sati. Obje svete mise je predvodio župnik preč. Luka Blažević.
U svakome od nas postoji golemi potencijal života, to jest izuzetna mogućnost djelovati na takav način da zahvaljujući svojim činima dođemo do vječnosti. Najčešće nam se, međutim, dogodi da taj potencijal ne iskoristimo u praksi, već nam ostane kao dobra teorija, ali nikad primijenjena. Eventualno te naše sile koje posjedujemo ulažemo u neke druge dimenzije života, ali počesto ne u ono najbitnije. Na ovaj ili na onaj način taj potencijal u nama se zatomljuje i guši ili se razvija na nepravilan način. Jer i kad imamo dovoljno oštroumnog rasuđivanja, ne znači da imamo i spremnosti primijeniti to što znamo.
A to se često događa zbog toga što djelovanje pretpostavlja i veće osobno uključivanje u život ljudi oko nas, kao i veću odgovornost za njih, dok nam je počesto lakše baviti se svojim poslovima i tražiti svoje probitke i užitke, umjesto da ‘gubimo vrijeme’ na tuđe probleme. I kad smo u sebi donijeli takve odluke ili zauzeli stavove, nakon toga je potrebno za njih iznaći dobra opravdanja. No mi ljudi smo tako vješti u traženju raznoraznih izgovora. Tako ‘nemamo snage’ ili pak čekamo da drugi naprave svoje, jer su oni pozvaniji to činiti. Napose očekujemo da društvo preko svojih institucija čini svoj posao, jer se mi ne želimo miješati u područje njihove nadležnosti. U nama je čak prisutan i strah da ćemo time mi sami nešto izgubiti ako izdvojimo vrijeme za potrebne. Bojimo se da ćemo izgubiti korak u utrci s drugima koji bi mogli bolje proći i otići naprijed dok se mi zaustavljamo služiti onima koji su potrebni naše pomoći. Tako onda mi vješto pronađemo šablonske odgovore za isto takve izgovore.
Ali Gospodin Isus kojemu je stalo da mi naučimo bitne stvari u životu, ne dopušta nam ovakav ležeran pristup ni svome ni tuđemu dobru. Jer to bi bilo poigravanje životom vječnim na koji nas je pozvao. S time da dolazak u život vječni nije prepušten slijepoj igri sudbine ili sreće, već ovisi o ozbiljnosti našega stava prema Bogu. Zato je Isus kao ključ života istaknuo ljubav prema Bogu, ali ne teoretsku ni ljubav iz običaja, ako bi takva i mogla postojati. Već prava i živa ljubav koja pokreće srce i dušu, osjećaje i razum, noge i ruke da idemo ususret vječnosti, ali i ususret braći. A ljubav prema Bogu nije nešto što se može ‘znati’, jer ljubav nije informacija. Ljubav uvijek pretpostavlja živi i djelatni odnos. Jer ona je tako konkretna da i ne dopušta ništa drugo nego ljubiti i biti ljubljen. Time što netko zna kako treba ljubiti Boga, još uvijek nije postigao svrhu ni cilj. Bio bi poput kuhara koji zna kako se priprema ručak, ali dok ga ne bi napravio, ne bi bilo koristi od njegova znanja.
Zato Isus i zakonoznancu pokazuje da nije dovoljno znati što mu je činiti da život vječni baštini, već to mora primjenjivati, činiti (Lk 10, 25-37). Pogotovo kad je pokazao da zna da treba ljubiti Boga svim srcem, dušom, snagom i umom, tim više bi bilo proturječje u njemu ako to ne bi primjenjivao. Zato Isus i insistira govoreći mu: To čini i živjet ćeš. Jer ljubav prema Bogu ne može postojati samo kao neka uopćena spoznaja, neki zakonski zaključak, već živo zajedništvo koje prožima biće do same srži, do posljednje pore. Ljubiti Boga na takav način znači dopustiti prije da nas njegova ljubav zahvati i prožme do kraja, te da u nama aktivira sav potencijal za koji smo stvoreni i koji je Bog položio u naša srca. U protivnom, život koji ne otkrije u sebi taj položeni potencijal i koji se aktivira ljubavlju Božjom, ostaje mrtvi kapital položen u nas, a koji nismo iskoristili za ono za što nam je dan.
Prava ljubav na Bogu nadahnuta ne pozna, stoga, ni oklijevanja ni dvoumljenja. Ona ne pravi računice, ne procjenjuje i ne podcjenjuje. Ona jednostavno izvire iz Boga i prelijeva se na bližnjega ne pitajući se tko je on niti odvagujući zašto bi mu trebali pomoći. Dovoljan razlog za postojanje djelatne ljubavi nije u ljudima, već u Bogu koji je nas prvi ljubio i u naša srca izlio svoju neprolaznu ljubav, te svaki onaj koji je prima i njome natapa život, sebi jamči neprolaznost i baštinu života vječnoga. To je pouka koja nam je danas upućena i prispodobom o milosrdnom Samaritancu, čovjeku koji ne pravi računicu dok iskazuje drugima ljubav i milosrđe. Dopustimo i sami da nas zahvati ovakav izljev ljubavi Božje koji nam jamči da ćemo i sami živjeti, jer je neprolazno ono što je ljubavlju Božjom učinjeno i oblikovano. Ne dopustimo da nam ljubav prema Bogu bude samo teorija, mrtvi kapital i zapušteni potencijal, jer o njoj ovisi koliko ćemo uopće biti ljudi ovdje na zemlji, kao što o tome ovisi i neprolazni život u vječnosti kojemu težimo.
Razmišljanje: Vjera i djela
