Sedamnaeste nedjelje kroz godinu 28. srpnja svete mise su slavljene u župi sv. Josipa u 9 i 11 sati. Obje svete mise predvodio je župnik preč. Luka Blažević.
Iz evanđeoskog odlomka (Lk 11, 1-13) mogli bismo na prvi pogled izvući određene zaključke koji bi išli u prilog nama, to jest čovjeku našega vremena koji je posve zapustio molitvu i molitveni život u korist drugih sadržaja koji ga više privlače ili ih smatra korisnijima. Osim toga, tko god bi se želio ispričati odbacivanjem molitve, mogao bi pronaći izgovor i u Isusovu ponašanju. Naime, uvijek bi se moglo postaviti pitanje zašto on nije svoje učenike učio kako moliti prije nego su oni njega zamolili da ih pouči. Jer da je to smatrao važnim za njih, onda bi ih sigurno poučio sam od sebe, a ne tek na njihovo traženje. Moglo bi se ići i dalje te tumačiti kako je on bio protivan određenim molitvenim oblicima i formulama u da je držao dostatnim da svatko na svome mjestu bude dobar čovjek i radi svoj posao, te bi se tako moglo pretpostaviti kako mu baš i nije stalo mnogo do toga da njegovi učenici njeguju molitveni život. Ako je netko molio, mogao je to privatno da druge ne opterećuje svojim uvjerenjima. Kako vidimo, mnogo je toga što bi moglo poslužiti kao izgovor, pa i pokušaj da Isusovo ponašanje protumačimo sebi u prilog, a sve s ciljem da opravdamo svoj stav glede molitve, to jest potrebe da molimo, te njezina smisla i cilja.
Ali kad s druge strane bolje promotrimo što nam poručuje Isus u današnjem Evanđelju, vidjet ćemo da je njegova poruka o molitvi daleko dublja od našeg površnog shvaćanja. Kao prvo, i kada Isus nije učenike učio nekim molitvenim obrascima, to ne znači da molitvu nije smatra važnom. Štoviše, vidimo iz Evanđelja da je on sam molio, što njima nije moglo proći neopaženo. Ako su potom učenici tražili da ih nauči moliti, onda je to radi toga što su očito doživjeli da je molitva onaj presudni element koji je u životu odnosio prevagu. Shvatili su da je Ivan Krstitelj bio Božji čovjek, dosljedan i neslomiv samo zato što je molio, pa su njega naveli kao primjer koji žele slijediti. Jednako tako su mogli pretpostaviti da je i on kao njihov učitelj priskrbio sebi mudrost i snagu, razbor i rječitost upravo po molitvi koju je prakticirao, te su ga zato nakon jedne takve prigode i zamolili da ih nauči moliti. Osim toga i njegove riječi koje je upravio nakon što ih je poučio moliti jasno svjedoče o tome koliko molitvu drži važnom i koliko mu je stalo do toga da oni mole: I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.
Stoga, kad bolje promotrimo Gospodinov život i djelovanje, onda možemo reći da i nije učio svoje učenike drugome, nego molitvi. Učio ih je, naime, živom zajedništvu s Ocem nebeskim, što je bit svakog molitvenog stava. Riječi koje izlaze iz usta samo trebaju pratiti stav duha i raspoloženje srca, a nisu neovisne, magijske ili čarobne formule koje imaju svoj učinak bez nutrine. On im je otkrivao lice Očevo, njegovu dobrotu i ljubav, u čemu je i sam uživao razmatrajući, te je kasnije to pretočio u riječi koje im je ostavio kao model svake molitve. Na tragu već rečenoga, ako bismo pomislili da je molitva skup zahtjeva glede zemaljske dobrobiti i vremenitih ustupaka, onda možemo reći da i ne treba moliti. Pogotovo danas u suvremenom svijetu kad ljudi uspijevaju priskrbiti sebi, svojim radom i na temelju razvoja i tehnološkog napretka, mnogo od onoga što su ljudi u nekim prijašnjim vremenima molili od Boga jer im je bilo nedostupno ljudskim silama.
Ali ako prava molitva nije traženje zemaljskih ustupaka, već sredstvo očovječenja nas ljudi dok se stavljamo u odnos zajedništva s Bogom kao Ocem i prijateljem, onda je molitva doista nasušna potreba. U tom slučaju molitva je iskanje Božjih darova uz pomoć kojih postajemo izgrađene i cjelovite osobe, kao što razabiremo iz pojedinih zahtjeva ove svete molitve. U tom smislu danas nam molitva treba više nego ikada, jer nas oslobađa zabluda i previda kako možemo sami, i uvjerenja da se sve rješava tehnikom, a ne dušom, životom i osobom. I kao što je Isus pokazao svojim učenicima više puta da je upravo u molitvi on bio on, te su ga mogli najjasnije spoznati, tako isto i nama poručuje: samo po molitvi možemo biti mi. Ali ne bilo kojoj molitvi, nego onoj kojoj nas on uči i za koju nam daje primjer. Jer kad su ga i molili učenici da ih nauči moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike, on nije prihvatio naučiti ih Ivanove molitve i Ivanov molitveni stav, koji je bez daljnjega bio dobar i svet, već ih je naučio i više nego što je Ivan mogao naučiti svoje učenike. Zato nas Isus poziva da kroz molitvu najprije otkrijemo koliko nas Otac ljubi, kako bismo potom znali od njega pravo iskati. Ako uistinu otkrijemo koliko nas ljubavi, onda ćemo poput svoga Gospodina najviše iskati, tražiti i kucati da budemo u neprekinutom i živom zajedništvu Očeve ljubavi koja nas čini djecom njegovom, i prijateljima, i ljudima u pravom smislu riječi.
Razmišljanje: Vjera i djela
