Osamnaeste nedjelje kroz godinu 4. kolovoza sveta misa u 9 sati slavljena je u crkvi sv. Mateja u Širokoj Kuli dok je sveta misa u 11 sati slavljena u crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Tema koju nam nudi događaj iz današnjeg Evanđelja (Lk 12, 13-21), o problemu podjele zemaljskih dobara među ljudima, vječna je tema koja ne mimoilazi nijednoga čovjeka. Takvih scena i sudbina kao što je ova iz Evanđelja kad jedan čovjek pokušava doći do dijela zemaljskih dobara, tražeći načina uvjeriti svoga brata da s njim podijeli, ima i danas na svakome koraku. I kao što se taj čovjek pozvao na Isusov autoritet, tako se i danas mnogi pozivaju na autoritet vjere i Božje pravednosti kada vide da se ne može računati na ljudsko poštenje i ljubav. S time se svakodnevno susreću mnogi roditelji, braća, sestre, rodbina. Jer svaki roditelj osjeća jednom od temeljnih zadaća priskrbiti svojoj djeci dovoljnu količinu zemaljskih dobara u baštinu, premda ne uspijevaju uvijek udovoljiti svima kako bi htjeli. Tko ne uspije, osjeća se promašeno i nesretno. Kao da se cijeli život mučio uzaludno ako nije iza sebe ostavio velike količine imovine od koje bi mlađi naraštaj mogao lagodno živjeti. Osim toga, i danas kao nekada, pitanje zemaljskih dobara izazove rasprave i svađe u obitelji između roditelja i djece, između braće i sestara, koji nakon toga žive u zavadi zbog nekoliko kvadrata zemlje ili stana, ili se možda više ne druže i ne razgovaraju zbog ušteđevine koju roditelj nije ‘pravedno’ podijelio.
Vrlo brzo se tako zaboravi kako je veća vrijednost međusobna ljubav i poštovanje, zajedništvo i skrb, od svega što svi zajedno posjeduju. U tom slučaju se s pravom postavlja i veliko pitanje: Što je u takvoj situaciji uspjeh roditelja? Može li se nazvati uspjehom stjecanje dobara poradi čijeg posjedovanja brat diže ruku na brata, sestra okreće glavu od sestre, a dijete se odriče svoga roditelja i roditelj svoje djece? A uzrok svemu tome je pohlepa za zemaljskim dobrima koja kao velika sljepoća zahvati dušu, zaguši u njoj krepost i svaku drugu zdravu želju podredi samo zemaljskim ciljevima i probitcima.
Zbog svega rečenoga ni danas nitko ne može reći da je nadišao problem želje za posjedovanjem ili da ga se on ne tiče, pa i onda kad se može raditi o želji koju ostvarujemo na zakonit način, premda je porok pohlepa u nama koja nas na to tjera. Isto tako znamo da je pitanje zemaljskih dobara i jedna od središnjih tema oko koje se gradi život ljudskoga društva, kako na svojoj mjesnoj razini, tako i na onoj općoj. Nema nijednoga čovjeka koji ne bi vodio brigu oko toga što posjeduje, jer nema nijednoga koji bi mogao živjeti bez zemaljskih dobara koja hrane naše postojanje. Ostaje jedino problem gdje povući crtu razgraničenja između onoga što nam je neophodno i onoga što nas je zavelo da nam postaje mamac i izvor propasti. Kako znati dokle je mjera potrebe, a odakle počinje potražnja pohlepe? Što je i koliko ono bez čega ne mogu, a što mi je nepotrebni suvišak koji hrani moju neizgrađenu potrebu za posjedovanjem, čime mi ujedno kvari dušu? Uspijevamo li razlikovati način posjedovanja kojim upravljamo zemaljskim dobrima prema mjeri kreposti, od onoga načina kada nezasitna mjera pohlepe upravlja našim životima i djelovanjem? Mjerimo li uspjeh i ostvarenost samo zemaljskim kriterijima ili uspijevamo uočiti i one evanđeoske kriterije?
Društvo nam ne može dati odgovor na ta pitanja, jer je danas cijelo društvo uronjeno u to kako što više steći, kako se nečega domoći, kako posjedovati. Velika većina struktura znanosti i obrazovanja podređena je toj potrebi i namjeri. No gotovo nitko se ne odgaja za posjedovanje koje bi bilo zdravo i cjelovito, a ne djelomično i škodljivo. Naime, nitko si ne postavlja pitanja (ili malo tko si postavlja!) koja glase: Kako stjecati, a da ne izgubimo sebe u tom procesu? Kako se nečega domoći, a da ne nanesemo štetu svome bližnjemu? Kako nešto posjedovati, a da nas to ne udalji od posjedovanja života vječnoga i spasenja?
Nakon toga svega vidimo sasvim jasno da je samo Isus, ako itko, razumio i naznačio bit problema, ali i smjer u kojemu se treba kretati i pojedinac i društvo. Nisu problem zemaljska dobra kao takva, već pohlepa od koje čovjek ne vidi što je život i u čemu se sastoji pravo blago. A kad čovjek ne sagledava bit život, njegovo bogatstvo i ljepotu, onda mu je uzalud sve što god bi mogao posjedovati. Jer bez Isusa o tome nam nema tko ni govoriti ni odgajati nas u društvu sustavno. Kao da se pretpostavlja da će duša sama od sebe primiti znanje o tome ili postati kreposna. Kao da je naše samo se truditi više stjecati i imati, a kao da bi drugo sve išlo svojim tijekom. Kao da je dovoljno poštivati nešto državnih zakona koji od nas traže da poštujemo minimum izvanjskih pravila i zakonitosti, a da pri tome duša ne treba vršiti svoju zadaću kreposnog nadziratelja. Ali ti isti zakoni ne odgajaju dušu i ne pripremaju je da nauči kako tu zemaljsku stvarnost posjedovati na duhovan način, tako da ona ne zagospodari nama, nego mi budemo njezini gospodari i upravitelji.
Samo Isus nas uči kako posjedovati bez pohlepe, kako stjecati ne samo za ovaj već i za vječni život i spasenje. On nas odgaja kako bismo mogli na ispravan način posjedovati, jer nam ukazuje kako mjera dobrog od lošeg posjedovanja nije u količini, već u srcu. Doista, naša nasušna potreba danas je dopustiti Isusu da nas poučava i odgaja, jer ćemo se u njegovoj školi izgraditi za takvo posjedovanje u kojemu sami nećemo biti žrtve pohlepe dok imamo zemaljska dobra u vlastitom posjedu. Ako ne vodimo računa o tome što Isus kaže, možemo i sebi i drugima nanijeti nesagledivu štetu. Ako se odlučimo slušati njegov glas, priskrbit ćemo si velika neprolazna dobra koja ćemo bez straha moći dijeliti s drugima sada na zemlji, te time i sebi i njima priskrbiti vječno nebesko spasenje.
Razmišljanje: Vjera i djela
