Današnje Evanđelje (Lk 13, 22-30) svjedoči o jednom dijalogu između Isusa i nekog čovjeka koji je pitao Isusa je li malo onih koji se spašavaju. Naizgled, pitanje je sasvim zakonito i ozbiljno. Jer nema ništa važnije ni ozbiljnije nego se zanimati za spasenje. Dapače, hvale je vrijedno, u svijetu u kojemu mnogi i ne razmišljaju o spasenju, poticati razgovor o toj temi i na neki način tražiti prave odgovore o spasenju. No, zanimljivo je da Isus ne odgovara izravno na pitanje, već svoj odgovor usmjerava prema drugim sadržajima, to jest usmjerava prema jednoj drugačijoj perspektivi pozornost onoga koji je pitao i svih koji su slušali.
Počesto smo i mi samo radoznali i težimo za otkrivanjem odgovora na neka zamršena pitanja, ali u biti ne želimo jasnoću glede spasenja. Štoviše, bježimo od nje odlazeći u ista zamršena pitanja. Na taj način bježimo i od sebe. Zato se dogodi da mnogi čitaju i informiraju se o misterioznim pojavama i stvarima, ali bježe od puta svetosti u vlastitom životu, kao da bi prostor djelovanja Božjega bio tek u nekim rijetkim i nerazumljivim pojavama, a ne u najredovitijem životu svakoga od nas. Tako je i ovo postavljeno pitanje: Koliko ima onih koji se spašavaju ili onih koji se ne spašavaju? Ono privlači pozornost i pretpostavlja neka nagađanja, te se počesto troši na to i energija teologa, umjesto da svi skupa prionemo ozbiljnome radu oko svoga i tuđega spasenja. A spasenje se ne ostvaruje teoretiziranjem, već ozbiljnim i mukotrpnim radom na sebi i potom onda kvalitetnom pomoći svome bližnjemu.
Zato je Isus ovome čovjeku odgovorio ne izravno na pitanje, već poukom o tome kako se svi trebamo truditi ući na uska vrata: Borite se da uđete na uska vrata, jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu a neće moći. Isus, dakle, svjestan krive perspektive ovog pitanja, ne upire pogled na ono što će biti poslije, kada dođe trenutak presude i ‘prebrojavanja’, već skreće pozornost na djelovanje svakoga od nas sada za života dok imamo vremena i mogućnosti djelovati vjerno i sukladno svemu što nam je po vjeri objavljeno. Uostalom, ako je takvo pitanje taj čovjek postavio jer je zabrinut za spasenje drugih, onda im može pomoći više svojim primjerom i djelovanjem, nego samo pukim prebrojavanjem. A ako ga je postavio nezabrinut za njihovo spasenje, onda njegov upit ne zavrjeđuje niti osvrt, jer je ispod svake ozbiljne rasprave. Takva rasprava bez važnosti i zanimanja za spasenje samo je gubitak vremena i isprazno teoretsko naklapanje kakvoga ima i previše u svijetu, te Isus nije bio za to da troši previše vremena za takve besplodne rasprave.
Kako vidimo, za Isusa pravo je pitanje trudim li se ja biti spašen već sada? Ili njegovim riječima rečeno: Borim li se ići uskim putem ili ostajem na svome putu osrednjosti i komoditeta? Isusa je zanimalo govoriti o spasenju, ali ne samo teoretizirati ili problematizirati, već istinski imati zanimanje za spasenje tražeći konkretne savjete i otkriti što činiti svakodnevno u konkretnom životu pokazujući što je uistinu važno. Isus je bio za ozbiljnost kojom pristupiti spasenju, i to prvotno oko svoga života. Ne u smislu egoizma, kao da me ne bi zanimao tuđi život i spasenje, već nije bio za lažno zanimanje i lažni interes koji je bio samo teoretski. Onaj tko zna koliko je važno pitanje spasenja u vlastitom životu, te se trudi svu pozornost usmjeriti u tom smjeru, vrlo dobro će znati kad su drugi na krivom putu i kako treba živjeti i za njih i iskreno željeti njihovo spasenje. U tom smislu, svaki onaj tko je iskreno zainteresiran za tuđe spasenje, bit će vrlo pozoran na vlastite stavove, životni red i ponašanje, svjestan da vlastitom ozbiljnošću može utjecati na tuđi život, a ne eventualno riječima i raspravama. Jer riječi i rasprave mogu biti, i često jesu, bijeg od samoga sebe i od biti problema, koji je mnogo jednostavniji za razumjeti i mnogo ozbiljniji za živjeti nego što može neka rasprava pokazati. A kako Isus reče u nastavku, oni koji budu na zemlji o vječnome životu samo raspravljali, ostati će vani kao zlotvori kojima se neće otvoriti spomenuta vrata života.
Kad već Gospodin ne dopušta da ga zavara ovo pitanje, nemojmo ni mi zavaravati sami sebe krivim postavljanjem problema, već se trudimo naučiti od Gospodina kako se boriti ući na uska vrata. Isus nas potiče da budemo u životu borci, iskreni i istinski borci za spasenje, koji su upoznali važnost te borbe, te se trude drugima svjedočiti, a ne samo poticati teoretske rasprave. Neka pitanje spasenja bude za nas doista najvažnije pitanje života, pitanje u koje ulažemo cijeli život, a o kojemu ne raspravljamo skrštenih ruku, već smo istinski u duhovnom smislu zasukali rukave radeći oko svoga spasenja, svjesni kako ta borba i taj rad valja živjeti iz dana u dan, sve intenzivnije i intenzivnije. Vjerujem da će nas nakon toga Gospodin, kad pokucamo na vrata života, raširenih ruku primiti u svoj dom, ne kao one koji su isprazno raspravljali, već se iskreno borili ući na uska vrata, otvarajući ih svojim primjerom i drugima, za vječno spasenje i radost bez kraja.
Razmišljanje: Vjera i djela
