Draga braćo i sestre, dragi roditelji, djeco i mladi, dragi učitelji i vjeroučitelji, svećenici i suradnici!
Na kraju svake godine, odnosno, svake školske godine, većina nas ustanovi da je godina brzo prošla. Poznata izreka veli: „Vrijeme je svakome jednako dugo, ali ne i podjednako korisno.“ U tom smislu Sveto pismo nam govori da se vrijeme ne mjeri i ne vrjednuje samo po trajanju nego, prije svega, po sadržaju koji smo u njega uložili. I u životu čovjeka nije najvažniji broj godina nego njihov sadržaj.
Mudrac zato moli Boga: „Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce“ (Ps 90,12). Svi mi znamo brojiti i dane i mjesece i godine, ali pored tog numeričkog brojenja postoji i ono mudrosno. U tom mudrosnom brojenju ne broje se svi dani, svi mjeseci i sve godine, nego samo one u koje smo ugradili vrijedne i dobre sadržaje. To znači da u životu može biti i praznih dana, mjeseci pa i godina. To vrijeme se onda ne računa jer ono ne pripada životu budući da je ostalo prazno vrijednostima, prazno života.
Zato je mudro vrjednovati i proteklu godinu, promisliti u sebi ili naglas, unutar svojih obitelji ili zajednica, sve ono što se u njoj proživjelo, što je bilo uspješno, ali i ono što ne bismo željeli ponoviti u godini koja je pred nama. Prošlost, odnosno povijest, postaje tako učiteljica života. Bez ovoga bit ćemo osuđeni samo na ponavljanje pogrješaka iz kojih nažalost, ništa ne naučimo.
Manja nam djeca nisu u stanju ozbiljno analizirati prethodnu godinu, ali odraslija djeca, njihovi roditelji, vjeroučitelji, učitelji i svećenici, jesu. Ovo je posebno važno za roditelje, bez obzira s kakvim školskim uspjehom je njihovo dijete završilo prethodnu godinu. Na koncu, za cjeloviti rast djeteta i mlade osobe nije uspjeh u školi jedini kriterij vrjednovanja završene školske godine. Jednako je važno, još i važnije, procijeniti usvaja li njihovo dijete i druge vrijednosti, kako one čisto ljudske tako i duhovne?
Dragi roditelji, ovo je najdelikatnije razdoblje vaše djece u njihovom odrastanju, kada su im duše kao vosak u koji se lako mogu utisnuti krjeposti, ali nažalost, i mane. Stoga je od iznimne važnosti da roditelji ispitaju i sami sebe u smislu: koje su vrijednosti pružali i prenosili svojoj djeci? Je li im život takav da djeca iz njega mogu nazirati jasan putokaz i jasne smjernice svog životnog puta?
Jedan kršćanski roditelj ne smije zanemariti odgoj u vjeri i u evanđeoskim vrijednostima svoga djeteta. To ne ide samo od sebe ili mislite da su zato zaduženi neki drugi: vjeroučitelji i svećenici. Oni ne mogu nadomjestiti ulogu roditelja u formaciji srca i duše djeteta. Nemojte, dragi roditelji, da vam kasnije bude jako žao što su vam djeca ostala bez tih vrjednota ili su ih primili vrlo malo, jer tu prazninu djece mogli biste jednom i vi sami negativno osjetiti.
Djeca imaju, urođeno, vrlo osjetljivu dušu za vjerski odgoj. Nemaju doduše, svi jednaku otvorenost, ali nema niti jednoga koje nema religioznu antenu. Međutim, ako ta antena nema što hvatati, ako od roditelja ne dolaze pozitivne frekvencije, onda je antena beskorisna i možda će, malo-pomalo, posve izgubiti sposobnost primanja duhovnih signala.
S ovim ne želimo umanjiti ulogu svećenika i vjeroučitelja. U njima djeca trebaju vidjeti ono sveto i božansko o čemu im govore i propovijedaju. Sâm Isus to traži od svojih učenika koje šalje navješćivati Radosnu vijest te im veli: „ Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ (Mt 5,16). Dakle, iza navještaja da bude učinkovit mora stajati život, jer naviještaj bez toga postane čak kontraproduktivan.
U cijeloj povijesti spasenja može se jasno vidjeti velika odgovornost pastira i navjestitelja. Kad oni zataje, tada i vjera u narodu gubi svoju snagu, a Bog biva potisnut na marginu života. Ne smiju nikada zaboraviti upozorenje koje je Bog dao duhovnim pastirima, po starozavjetnim prorocima, u kojima ih smatra odgovornima za bijedno duhovno i moralno stanje svoga naroda (Ez 34,1ss). Kako je žalosno kada pastiri (svećenici i vjeroučitelji) razočaraju Boga!
Djeca i mladi naša su najveća briga. Od njih zavisi budućnost i Crkve i našeg naroda, a od nas zavisi njihova formacija i njihovi životni izbori. Odgovornost je, stoga, svih nas da mladima damo dobre sadržaje, budemo im uzori i tako u njima potičemo želje za plemenitim idealima i za istinskim vrijednostima. A normalno je da će djeca željeti ono što žele i njihovi uzori, napose njihovi roditelji i odgajatelji u školi i crkvi. Naša biskupija je ovu novu pastoralnu godinu proglasila Godinom mladih, godinom našeg posebnijeg nastojanja da mladima pružimo više vrijednih ponuda koje će ih duhovno obogatiti, približiti im Boga i oduševiti za evanđeoske vrijednosti.
U tom smislu želim našim roditeljima, vjeroučiteljima, nastavnicima u školama i svećenicima da ostave pozitivne biljege u srcima i dušama naše djece i mladih da bi oni uzrasli u vrijedne ljude i dobre kršćane i tako postali jamci bolje budućnosti naše domovine i naše Crkve.
Neka Gospodin tijekom ove nove školske godine prati svojim blagoslovom djecu i mlade kao i sve one kojima su oni povjereni da svi porastu u mudrosti i milosti, u znanju i blagotvornom djelovanju.
U Gospiću, 9. rujna 2019.
+ Zdenko Križić, biskup gospićko-senjski