U nedjelju 29. rujna na 26. nedjelju kroz godinu svete mise su slavljene u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku. Posebno je svečano bilo na misi u 11 sati pod kojom smo obilježili Katehetsku nedjelju u našoj župi.
Prvo čitanje na svetoj misi u 11 sati pročitala je Lucija Butković, psalam je otpjevala orguljašica Marina Marković dok je drugo čitanje pročitala Vesna Nikšić. Molitvu vjernika i tekst za prinos darova pročitali su Luka Findrik i Marta Butković. Djeca su tako na oltar prinijela atlas, križ, torbu, bilježnice i sat.
Prispodoba o kojoj danas razmišljamo u Evanđelju (Lk 16, 19-31) opisuje zemaljske stvarnosti i sudbine ljudi premda nije riječ o konkretnom događaju. Isus se služi ovom slikom kako bi opisao ono što se događa u svakodnevnom životu, o čemu i mi danas možemo svjedočiti. Stoga je riječ o prispodobi koja ima temelja u životu, čime se tiče svakoga od nas. A ova prispodoba ima za temu loš odnos koji ljudi uspostavljaju prema zemaljskim dobrima do te mjere da uvjetuje njihov stav prema braći ljudima. To se vidi u liku bogataša koji je potpuno obuzet svojim slatkim i lagodnim životom, te oko sebe ne primjećuje ništa drugo. Za njega Isus kaže da se ‘odijevao u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio’. Takav način život je uzrok da ne vidi pored sebe ništa drugo i nikog drugog nego vlastite užitke, te stoga nema ni osjećaja ni sućuti za potrebe onih koji su bili čak pred njegovim vratima. Bili su mu nadomak ruke, ali on nije mario pružiti svoju ruku i pomoći čovjeku koji se patio u bolesti i neimaštini u njegovoj blizini.
Očito bogataševa ljubav prema zemaljskim dobrima u njemu proizvodi negativne učinke. Prva posljedica je ta što je toliko zaslijepljen da ne prepoznaje ispred svojih vrata čovjeka u potrebi kao vlastitoga brata. Potom, kao logična posljedica sljepoće, ne preuzima za njega odgovornost i ne odnosi se prema njemu kao sebi jednakom biću. Naposljetku, postoji i obrat situacije, to jest učinci i posljedice nebeskih, vječnih razmjera. Oni su vidljivi tek u nebesima i u vječnosti kada i jedan i drugi završe svoj zemaljski put. U nebu im, naime, nije pripala ista sudbina, već je bogataša zadesila kazna u paklenim mukama, a siromaha Lazara anđeli su odnijeli u krilo Abrahamovo. Nebeski rezultat je samo odraz zemaljskog načina života, te je bogataš bio vrlo neugodno iznenađen razvojem situacije, poradi čega će mu Abraham objasniti kako je on za života primio dobra svoja, a Lazar zla. No Bog koji je sve ljude pozvao da ne žive samo ‘za života’, to jest za ovaj zemaljski život, već za pravi život nakon zemaljskoga života, dao je Lazaru zasluženu nagradu za strpljivo podnošenja zala, a kaznio bogataša za lakomo i lakomisleno življenje na zemlji.
Ovom prispodobom Isus nas potiče da shvatimo vlastitu odgovornost jednih za druge, jer svi ljudi imaju neotuđivo dostojanstvo koje trebamo imati u vidu. Otvoriti nam je oči za braću pored sebe, to jest ne dopustiti da nam želja za zemaljskim nasladama zatvori oči. Ako ne uočavamo potrebe onih pored nas, onda smo doista slijepi. Ako nam je važnije naše blagostanje i užitak od milosrđa i dobroga djela, onda nas je zahvatila sljepoća duše koja nas može odvesti u propast. Ako sebe smatramo sretnicima, kao što je činio bogataš, jer je imao obilan stol i skupocjene haljine, onda ne vidimo dobro da je istinska sreća učiniti sretnim onoga koji to nema, a mi mu možemo priskrbiti. Te stoga i nemamo pravo sebe smatrati sretnima i živjeti zadovoljno poradi toga jer je nama dobro, kao da živimo privatno samo za sebe, a ograničeno samo na ovaj svijet i život. Štoviše, mi smo upućeni jedni na druge, a otvoreni i upućeni na drugi život kojemu težimo.
Mi smo bića zajedništva, te je sramota svakome od nas ako netko od naše braće pored nas živi u uvjetima nedostojnima čovjeka. Za sljepoću takve vrste ćemo sigurno polagati račune pred Gospodinom, jer otkako nam je on oči prosvijetlio, nemamo razloga biti slijepi, niti smijemo polagati pravo na svoju sljepoću, jer nam je počesto ugodno i probitačno biti slijep na takav način. Nije čudo onda da se i danas događa da s jedne strane imamo društvo zabava i obijesti, raskoši i rasipanja, dok s druge strane postoji niz onih koji teško spajaju kraj s krajem. Ovom nam prispodobom Isus ukazuje kako nemamo prirodno pravo samoživo koristiti zemaljska dobra i živjeti na način koji proglasimo svojom privatnom stvari, jer način i ritam našega života se odražava i na život drugih ljudi. Isus nas poziva da se osvijestimo i otvorimo oči prije nego bude kasno, jer ne smijemo bježati od odgovornosti koju imamo jedni za druge. Napose jer takva odgovornost nema samo vremeniti vid, već se proteže i prema odgovornosti za spasenje, pri čemu jedni drugima trebamo biti pomoć i prigoda. Bogataš svoju prigodu nije iskoristio, a mi slušajmo svoga Učitelja, živeći dosljedno evanđeoske vrijednosti, kako bismo odgovornošću za druge i sebi i njima olakšali dolazak u kraljevstvo nebesko.
Razmišljanje: Vjera i djela
