U nedjelju 20. listopada svete mise su slavljene u 9 i 11 sati u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku. Danas još obilježavamo i Misijsku nedjelju kada posebno molimo za misije i misionare. Sva milostinja će se također uputiti za potrebe misija koje su velike.
Misijska nedjelja dan je molitve i promicanja misija. Slavi se uvijek predzadnju nedjelju listopada, istog dana u svim biskupijama, župama i ustanovama katoličkog svijeta. U crkveni kalendar uveo ju je papa Pio XI. 1926. godine. Osim molitve za misije i upoznavanja misijskog rada vjernici su pozvani da u korist misija daju i dobrovoljne novčane priloge. Misije pomažu ljudima u najsiromašnijim zemljama svijeta: prehranom, medicinskom skrbi, obrazovanjem i Božjom Riječi. Odlazak u misije daje misionarima iznimno unutrašnje obogaćenje. Mnogi misionari u svojim su svjedočanstvima priznali kako su se vrlo brzo nakon odlaska priviknuli na život bez televizije, računala, ponekad i struje, kreveta ili čvrstog krova nad glavom. No istodobno su priznali kako su postali mnogo sretniji jer su im ljudi koje su susreli i s kojima žive u misijama pokazali kako je život ipak nešto više. Život s ljudima koji nikada nisu doživjeli »zapadnjački napredak«, no zadržali su ono što mnogima nedostaje – iskrenost, jednostavnost i ljubav prema životu, ma kakav on bio – uistinu je, posvjedočili su mnogi, nešto posebno. Misionara i misionarki Crkve u Hrvata ima ukupno 93 i djeluju u 32 zemlje u Africi, Latinskoj Americi, Aziji, Oceaniji i misijskim područjima Europe.
Najveći broj misionara djeluje u Africi. Upravo tamo , s obzirom na teške i gotovo dramatične situacije ponekad su upravo misionari jedini koji donose pomoć kojom spašavaju život. Na Drugom vatikanskom saboru (1962- 1965.) donesen je Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve ”Ad gentes” koji traži da misionari navješćuju evanđelje vodeći računa o kulturi pojedinih naroda te da evanđelje nakalamljuju na klice dobra i istine koje je Bog posijao u dotični narod i prije dolaska kršćanstva među njegove pripadnike.
Razmišljanje: Vjera i djela
Ima nečeg dramatičnoga u Isusovim riječima koje slušamo ove nedjelje (Lk 18, 1-8). U njima najprije odjekuje dramatičan poziv na ustrajnu molitvu, a još dramatičnije zvuči njegovo pitanje kojim završava današnji evanđeoski odlomak: A Sin Čovječji kad dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Kao da je i prije nego je dovršio svoje poslanje i čovječanstvo učvrstio u vjeri, počeo sumnjati u vlastiti uspjeh. I to ne zbog sebe i svega što je govorio i činio, nego zbog načina na koji ljudi pristupaju njegovim riječima i djelima. Vjerojatno dobar dio ljudi nije smatrao tako dramatičnim, to jest važnim i ozbiljnim to što je on govorio, pa je onda i živio na svom kolosijeku ne hajući za njegove riječi. Većinu ljudi vara idiličan privid života, potpomognut zasićenjem zemaljskim dobrima koja u nama stvaraju sigurnost i guše autentičnu žeđ za Bogom, i ne uočavaju dramatičnost Isusove poruke u svome životu, premda ne odbacuju Boga kao takvoga. Mnogi ljudi olako prelaze preko važnosti vjere na način na koji je Gospodin predočio, te u biti misle kako će lako riješiti pitanje vjere i duha, vjernosti Bogu i kreposti, dok zemaljske stvari drže mnogo važnijima od sadržaja kojima nas je on učio.
Isus nam stoga svima, kako bi nas uozbiljio, kao i ljude svoga naraštaja, stavlja pred oči jednu sliku, bolje rečeno jednu životnu situaciju. Naime, ispričao je prispodobu o udovici koja se borila za svoja prava protiv svoga tužitelja, no nije imala nikakvoga utjecaja ni posebnih veza u društvu kako bi svoj predmet, životno važan, stavila na dnevni red i tako ishodila pravdu. Sudac koji joj je trebao pomoći dugo ju je ignorirao jer ga ona nije mogla bogato nagraditi za njegove usluge, no ona nije odustajala jer nije imala drugoga puta kako se zaštititi. Svojom upornošću ipak je uspjela ‘slomiti’ bezbožnog i bezobzirnog suca koji se Boga nije bojao, a za ljude nije mario.
Ako je Isus ovom prispodobom poučavao svoje učenike kako ‘valja svagda moliti i nikada ne prestajati’, onda je očito primijetio kako žar njihove molitve nije bio na dostatnoj visini koja bi mogla preokretati ljudske volje, to jest njihovo nehtijenje prema pravim vrijednostima. Uostalom, molitva bez žara i u nama i oko nas ostavlja prostora bezboštvu, te u mjeri u kojoj je naša molitva hladna i formalna, u tolikoj smo mjeri i sami bezbožni i nemarni prema Bogu i ljudima. Upravo zato što i danas živimo u sličnim društvenim okolnostima i pred sličnim izazovima, u naraštaju koji stvara društvo po mjeri čovjeka i planove bez Boga, ove Isusove riječi su tako aktualne. Ne ulazeći u to je li nekada bilo bolje, danas možemo vidjeti kako se društvo mrvi u bezbroj privatnih, sitnih, zemaljskih probitaka, te kako većina ljudi ide tragom svojih užitaka. Ne postoji duhovni plan i program života, već se vjera i duhovnost žive stihijski. Molitva za istinsko ostvarenje Božjega kraljevstva u nama nije zadobila onu dramatičnu razinu, kao što ima onda kad tražimo od Boga zemaljske ustupke. Društvo i život koji se sve više upušta u materijalno toliko nas je prizemljio da ne marimo za Božju riječ, da je ne primjenjujemo na svakodnevni život, da ne živimo po njoj. Javnost i mediji nas toliko zbunjuju da ne znamo više razmišljati o bitnome, već svoje umne i tjelesne sposobnosti trošimo u beznačajne stvari, umjesto da se trudimo živjeti po Božjem zakonu. Čak sebi dopuštamo drskost dovoditi ga u pitanje, sumnjati u njegovu ispravnost, te tako opravdavati neuredan život kojem se odajemo.
Jednom riječju, ovaj svijet nam daje lažnu sigurnost uslijed koje slabi duhovna pozornost. A kada nismo usredotočeni na Boga, onda slabi naša vjernost, te se duhovni život svodi na minimum, ili čak ni na to. Radije se opredjeljujemo ići putem bezbožnoga i bezobzirnoga suca nego siromašne i nezaštićene udovice, uvjereni kako oni zli bolje prolaze u ovom svijetu. Stoga i sami sebi postavljamo pitanje kad vidimo što se sve zbiva oko nas: Ima li još uvijek vjere na zemlji? Kao da ne treba čekati drugi Isusov dolazak kako bismo si postavili to pitanje, već je ono aktualno već sada. Kad iz toga kuta sagledavamo stvari, onda vidimo kako Isusovo pitanje nije bilo stvar retorike, već stvarnost koja nas okružuje. Ono odražava žalosno stanje duha i društva koje sve više tone u bezboštvo i bezobzirnost, kao i stanje naše ljudskosti koju treba ‘svladavati’ ustrajnim nastojanjem oko izgradnje vlastitog karaktera, odbacivanja svih štetnih impulsa, te prihvaćanje trajnog i iskrenog obraćenja pred Bogom.
No Isus je potvrdio i jednu drugu istinu: postoje i oni njegovi maleni i vjerni dan i noć vape pred Bogom. Oni osjećaju dramatično stanje trenutka i sve čine da skrenu pozornost na važnost vjere u Boga, te su baš zato potisnuti i pritisnuti, obespravljeni i potlačeni, ugroženi i zanemareni. Njima nikada nije sigurno koje će im se sve nevolje i patnje, pritisci i prijetnje dogoditi novoga dana. Upravo jer je stanje društva i svijesti čovjeka danas takvo, oni ne prestaju još žarče vapiti Bogu, jer samo ih on može razumjeti, utješiti i zaštititi. Pođimo i sami tim putem vjere, te ne dopustimo da svjetovno bezboštvo i ljudska bezobzirnost u nama ugase njezin plam i zastru njezin sjaj. Budimo ustrajni i usrdni u molitvi koja nas jedina može zaštiti od propasti i pada, i od slabosti da pokleknemo pred zlom. To je zaštita koju nam Bog pruža, jer nam daje snagu vjere da živimo pobožno i brižno i obzirno u ovom bezbožnom, bezbrižnom i bezobzirnom svijetu. Stoga ne zdvajajmo i ne tražimo ljudska rješenja, jer je istinsko rješenje za sve probleme društva i čovjeka ono Božje: a to je vjera i ljubav kojima nas obdaruje za neporočan svjedočki život koji nije samo od ovoga prolaznoga svijeta, već zadobiva nagradu i u onom neprolaznom.
