Četvrta je nedjelja kroz godinu. Polako smo ušli u mjesec veljaču. Na današnji dan slavimo Svijećnicu ili Prikazanje Gospodnje u hramu. Obilježavamo također Dan života i Dan posvećenog života.
Sveta misa u 9 sati slavljena je u župi sv. Mateja u Širokoj Kuli jer je prva nedjelja u mjesecu, a sveta misa u 11 sati u župi sv. Josipa u Ličkom Osiku.
Pod obje svete mise bio je blagoslov svijeća.
U jednim novinama pojavila se karikatura. Na njoj je prikazan Isus koji je pozvonio na vratima jednoga stana. Vlasnik stana otvara vrata i ugleda pred vratima čovjeka s dugom kosom, poput hipija i reče mu: "Mi ne kupujemo ništa od minera!" Vjerojatno je tada zalupio vratima i slučaj je bio završen.
Nameće se pitanje: Bi li ja prepoznao Isusa kad bi pozvonio na moja vrata? Bi li ga prepoznao, da sam živio u njegovo vrijeme? Ili ga ne bi prepoznao kao i većina njegovih suvremenika iako je on direktno stajao pred njima. Jedna uznemirujuća misao!
Je li Isus Mesija? To je pitanje koje se provlači od početka evanđelja, i nastavlja se kroz stoljeća. Svaka nova generacija stoji pred istim pitanjem, pojedinačno i zajedno: "Vjerujem li u Isusa, Mesiju, Sina Božjega?" I ako da: po čemu prepoznajem da sam na pravome putu i da donosim ispravne odluke?
Jedni ga traže u tišini, drugi usred vreve svijeta. Jedni se udubljuju u teološke misli, drugi iskušavaju meditacijske tehnike, da bi ga otkrili u njegovoj biti. U svemu tome zalažu se i razum, i osjećaj i volja, da bi se došlo do rješenja: Je li Isus taj na kojemu mogu graditi? To nije jednostavno, budući da ga mi ne možemo vidjeti u liku kao što su ga gledali njegovi suvremenici.
Evanđelist Luka stavlja nam pred oči u ovoj situaciji Šimuna i Anu, dvoje predstavnika izraelskog naroda, i dvoje predstavnika vjere. Oni su dugo i strpljivo čekali, nisu se predali, nego su u mukama i razočaranjima kroz koje su prolazili, sačuvali nadu. I čekanje im se isplatilo. Smjeli su vidjeti Mesiju vlastitim očima! Prepoznali su ga u susretu s Novorođenim. Šimun je to izrekao riječima: "Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru."
Šimun i Ana u ovom susretu nalaze sigurnost i duboki mir. Bolja se vjera ne da opisati. Vjera djeluje na način, da budeš otpušten u miru u duboko nemirni svijet; da nalaziš sigurnost, koja je jasnija od bilo kojeg dokaza, da osjećaš nadu koja te nosi u teškim situacijama, i da dođeš do mira koji nema ništa s površnim "umirivanjem".
Sve to u ljudima djeluje vjera u Isusa. Stoga evanđelist Luka stavlja Šimuna i Anu na početku svoga evanđelja. On nas poziva, u svome predstavljanju naviještanja o Isusu, da ponovno čitamo i ponovno nastojimo doći do toga kako se može: susresti Isusa, doći do vjere, zadobiti sigurnost i ići putem nasljedovanja. Čitavo njegovo evanđelje donosi nam primjere za to, bilo da se radi o pozivu učenika, susretu s bolesnicima, ili o Marti i Mariji; ti se primjeri nastavljaju u prispodobi o milosrdnom Samarijancu i u pričanju o milosrdnom Ocu do priče o Emausu koja ovaj put povezuje iskustva s Isusom nakon uskrsne perspektive. Svi ti primjeri mogu nam danas pomoći, da tumačimo naše susrete.
Ima susreta s ljudima, trenutaka tišine, trenutaka sigurnosti u kojima dolazimo do mira i nalazimo duboki mir: "Ovdje sam pravi! To je to!" Takvi trenuci "vječnosti" i "zvjezdani trenuci" mogu biti "susreti Emausa" – susreti s uskrslim Isusom. Radi se o tome, kako mi to tumačimo. To je uvijek jedan dar, moći sa sigurnošću vjerovati: "To je Isus, sada i ovdje!"
Taj dar nije nešto potpuno što možemo čvrsto držati kao "posjed". Nije uzalud Šimun označio Isusa kao "znak" osporavan. Nikada na zemlji neće postojati jedinstvo o tome, tko ili što je Isus.
Tko stupi u vezu s njim, nije pošteđen patnje i sumnja – također je to Šimun navijestio Mariji. Ali se to povezivanje s njim temelji na nadi, da nas nosi taj odnos kroz život, sreću i patnju.
Razmišljanje: Franjevci-split
