Ovih dana učinjeno je dovoljno političkih, ekonomskih, gospodarskih i drugih analiza protekle godine. U svijetu, pak, društvenih događanja na vodećem mjestu je apsolutno prvi crkveni događaj po svojoj posebnosti – izbor pape Franje za Petrova nasljednika.
I dok nas može ohrabrivati njegova popularnost, ne samo u vjerničkom, već i kod predstavnika drugih religija i onih koji kažu da ne vjeruju, model koji je Crkvi zacrtao papa Franjo nije nimalo jednostavan. Njegove najčešće riječi u ovoj godini – osim Boga, Isusa Krista, Crkve, Marije – bile su: milosrđe, ljubav, siromašni i radost Evanđelja. I njegova prva pobudnica, objavljena nakon Godine vjere, nosi takav naslov: „Radost Evanđelja“. Imamo li razloga građansku godinu završiti u radosti? Ne ako ćemo robovati cjelogodišnjim kritikama, ali da ako se usmjerimo na događaje koji su uzdigli ljudskost, suosjećajnost, jedinstvo, poštovanje.
Snaga molitve
Koliko može udružena molitva cijele Crkve pokazao je izbor nasljednika pape Benedikta XVI. Već je njegov čin odreknuća od Petrove službe bio izmoljen. „Nije to bilo nikakvo ukazanje ili sličan fenomen, već ‘mistično iskustvo’“, rekao je papa emeritus ovoga ljeta za agenciju Zenit osjećajući da je Bog u njemu pobudio želju da se povuče u molitvu. Također je komentirao da „sa zadovoljstvom promatra čuda koja Duh Sveti čini s njegovim nasljednikom.“ Šok koji je izazvao svojom odlukom urodio je plodovima koji su privukli pozornost cijeloga svijeta na događanja u Katoličkoj Crkvi. A papa Franjo također je plod molitvene snage Crkve, o kojoj su svjedočili i sami kardinali koji su sudjelovali u njegovom izboru. „Tijekom konklava u središtu molitve bio je Krist i jedinstvo Crkve“, komentirao je kardinal Vinko Puljić i zaključio da je „papa Franjo više izmoljen nego izabran.“ U prilog tome ide i internetski lanac molitve „Usvoji kardinala“ za kardinale izbornike koji je povezao mlade iz cijelog svijeta. Da u svome pontifikatu molitvu koristi kao moćno sredstvo mira, papa Franjo pokazao je i početkom rujna kada je i katolicima, ali i pravoslavnima, osobito Istoka, kao i muslimanima, uputio poziv na molitvu i post za mir u Siriji. Rezultat nakon molitvenog dana 7. rujna? Krenuli su pregovori o rješavanju krize diplomatskim putem i odgođena je vojna intervencija SAD-a. Bio je to dvostruki učinak molitve: razboritost svjetskih moćnika, ali i jedinstvo koje se stvorilo i pokazalo snagu cijeloga svijeta kada gleda prema istom cilju – miru. Molitveni i sakramentalni žar zahvatio je svijet i po Svjetskom susretu mladih u Brazilu na kojem je središnju Euharistiju s Papom slavilo više od tri i pol milijuna sudionika.
Ljepota Crkve
Papa Franjo pokazuje svijetu jednostavnu, prisutnu i nježnu Crkvu, s ljubavlju za sve, bez privilegija. Draža mu je Crkva „ranjena i prljava, jer je izašla na ulice, nego Crkva zatvorena u klupko opsesija i procedura.“ Njegova spontanost i otvorenost bez sumnje mnoge je potaknula na pozornije praćenje vatikanskih događanja. No, i mnoge je razotkrila da su se, upravo u krilu Crkve, ugnjezdili u karijeru umjesto u poslanje, te da su služenje Kristu zamjenili služenjem sebi. Ne želeći ih izložiti javnome prozivanju, papa Franjo vještinom biblijski mudrog oca počeo je s reformom sjedišta Crkve koje je, budimo iskreni, najviše potrebno našem samodostatnom europskom mentalitetu. S njim je u Vatikan stigla latinoamerička svježina koja podsjeća na univerzalne dimenzije Crkve, njezinu dohvatljivost svih, a ne samo europskog kontinenta. Crkvi se s papom Franjom događa ono što je napisao u prvoj pobudnici „Radost Evanđelja“. Crkvi treba stvaralačka i smjela obnova, u čijem će ishodištu biti izvorna svježina Evanđelja. Što znači ta svježina? Crkva – po svojim službenicima – mora koračati s ljudima, ne kraj, ispred ili iza njih. I bez obzira na zahtjevnost službe poglavara, papa Franjo koristi svaku priliku kako bi bio blizak malom čovjeku: djeci, roditeljima, mladima, starima, bolesnima, odbačenima. Nije to naučena ili za „image“ poželjna gesta. To mu je u krvi, onoj koja struji iz Evanđelja. Mnogi kažu da bi i u Hrvatskoj rado vidjeli ovakvu Crkvu, samo imamo pritom dva problema: jedan je problem „u oku promatrača“, jer ipak je potrebno Crkvu gledati vlastitim, a ne ideološkim očima, a drugi je što ponekad iz „struktura“, na žalost, dolazi i povod za sliku koja izlazi iz evanđeoskih okvira.
Snaga jedinstva
Dan molitve za Siriju pokazao je jedinstvo na svjetskoj razini. Ono, pak, hrvatsko jedinstvo mobilizirano je u zaštiti braka i obitelji, kao i prava roditelja na izbor odgojnih sadržaja u školi. Pokazali smo da se možemo pokrenuti, i da svetinje – vjera, obitelj, domovina – nisu tek stih pjesme niti politička igračka, već vrijedno blago s kojim se živi i ne trguje. Najveća novost godine u tom smislu je referendum o braku koji je razotkrio namisli mnogih srdaca. Iako smo po kampanji koja se vodila za/protiv saznali tko je tko u Hrvatskoj, od političara, preko medija, pa čak i do vlastitih poznanika i prijatelja, ne smijemo zanemariti pokretačku snagu naroda koja vodi sve do promjene Ustava.
Bez njih ne ide
I ove smo godine naučili da, unatoč željama i naporima mnogih da nam bude bolje, uvijek ima „solo igrača“ kojima je drago objektiv kamere ili fotoaparata vezati na svoj lik i djelo, bez obzira što im priča ima klimave noge. Dovoljno je samo spomenuti strastveno zalaganje za spolni odgoj, gender(rodnu) ideologiju i „protiv“ braka ministra Željka Jovanovića. Ili izjave našega premijera Zorana Milanovića o Vukovaru, ćirilici i „slučaju Perković“. Ili možda iz naših „crkvenih“ redova don Ivana Grubišića kojem zaboravljivi Hrvati opraštaju neispunjena obećanja i, pod medijskom dirigentskom palicom, hrane se njegovim odlično smišljenom samopromidžbom. I ministrica Vesna Pusić trudi se ostati upamćena. Da nije stvarna, bila bi komična njezina čestitka članovima HNS-a. Božić, Bajram, Hanuka – tri blagdana u jednoj poruci, bez obzira što se radi o različitim datumima i različitim religijama. A i sadržaj slavlja im nije isti. „I da nam svima poželim da se trend nastavi, glava opameti, a rezultati idu prema gore“, blagdanska je rečenica koja slobodno može konkuritati „anti-izjavi godine.“
Što je važno?
Ovih nekoliko primjera navela sam kako biste primjetili promjenu misli i osjećaja dok čitate sadržaje kojima se medijski gotovo svakodnevno „hranimo.“ Usporedite li to s mislima i raspoloženjem koje se u vama probudilo dok ste čitali prva tri odlomka, sigurno ćete uočiti razliku. Vjerujem da ćete prema tom kriteriju birati i vrijedne sadržaje po kojima će 2013. biti za pamćenje. „Solo igrači“ ili grupice raznih broja – uz manje ili više galame – dođu i prođu. Narod ostaje i u osobnom i kolektivnom sjećanju pamti ono što mijenja, pokreće na bolje i daje razloge za optimizam. Evanđelje kojim je vođen papa Franjo upravo je takav sadržaj. Od njega Crkva živi dvije tisuće godina. Iako su se mnogi potrudili u božićnim porukama upotrijebiti riječi mir, tolerancija, dijalog, možda nisu svjesni njihovoga dubokog značenja, jer da jesu, ne bi ih olako izgovarali. Mir, naime, pretpostavlja pravednost, a ona počiva na pravdi. Tolerancija ne znači odricanje od vlastitog stava ili zahtjev za promjenom različitog mišljenja. Ako toleranciju vežemo uz božićne poruke, tada je nužno moramo vezati uz glavni lik Božića, a to je Isus Krist. Papa Franjo u nedavnom intervjuu odlično je objasnio da evanđelisti, kada govore o rođenju Sina Božjega, nisu raspravljali o nepravednom svijetu i kako se Bog mogao roditi u takvom svijetu: „Božić nije donio osudu društvene nepravde i siromaštva, nego je navijestio radost. Sve ostalo su zaključci koje sami donosimo. Neki su ispravni, neki su manje ispravni, a neki su puni ideologije. No, Božić je radost, radost vjere, Božja radost, unutarnja radost svjetla i mira.“ S Isusom je na zemlju došla poruka o Božjoj ljubavi za svakoga čovjeka. Počeo je otvoreni dijalog Boga i čovjeka. On je svoje učenike poučavao kako Radosnu vijest nositi drugima. Ali da bi je shvatili i doživjeli njezinu dimenziju radosti, najprije su sami morali krenuti putem Isusa Krista. On je svojim rođenjem uzdigao ljudskost na razinu dostojanstva Božjega djeteta, suosjećajnošću je mijenjao živote, molitva u Njegovo ime stvara plodonosno jedinstvo koje zaustavlja i ratove, poštovanje za one koji su drugačiji otvara vrata i Njegovoj poruci. I gdje god je ove godine primjenjena ta Isusova metoda, dogodio se uspijeh koji se pamti. Neka tako bude i u 2014.!
Tanja Popec / Preuzeto s Laudato
