Glavno obilježje liturgije Druge nedjelje po Božiću je sveto božićno Otajstvo: Isusovo Utjelovljenje i rođenje. Vrhunsko Božje otajstvo jest Božić, utjelovljenje Sina Božjega koji „radi nas ljudi i radi našega spasenja siđe s nebesa i utjelovi se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postade čovjekom“. Druga nedjelja po Božiću sva je usredotočena na to božićno otajstvo, koje će se razviti u misterij našeg otkupljenja. „Vidi Božje otajstvo!“ –dio je teksta pjesme „Radujte se narodi.“ Na Božić, susrećemo se s riječju otajstvo –misterij. Riječ otajstvo, misterij, označava istine koje su razumu nedokučive, a saznajemo ih vjerom iz Božje objave.
Prvo čitanje (Sir 24,1-2. 8-12)
U današnjem prvom čitanju, iz Knjige Sirahove, stihovi donose hvalu mudrosti. Mudrost je tijesno povezana s Bogom, ona je od Boga, ona je sam Bog. „Mudrost“ je jedna od najznačajnijih riječi, odnosno pojmova Staroga zavjeta. Mudrost, koja dolazi od Boga, prelazi na čovjeka, na cijeli svijet. Mudrost je opisana u Knjizi Mudrosti i Knjizi Sirahovoj. Postoji nekoliko odlomaka tih knjiga (Izr 8,22-31; Sir 24,1-8; ; Bar 4,9-38), u kojima „Mudrost“ progovara kao samostalna osoba, uz Boga. Ona govori ovo: „Prije vjekova, odiskona, on me stvorio i neću prestati do dovijeka…Pred njim sam služila u svetom šatoru…nastanila se na Sionu…i vlast mi je u Jeruzalemu.“ Ove riječi govore da je Bog svu svoju mudrost prenio na svoj Izabrani narod –na Izraela. Mudrost kaže: „Tko mene sluša taj se ne stidi i tko sa mnom radi taj ne griješi.“ Sveti pisci u ovim riječima prepoznaju naviještaj utjelovljenja Sina Božjega, Isusa Krista. Isus se zaista pojavio kao utjelovljena mudrost Božja. Krist Isus jest Mudrost Božja, najintimnije povezan sa samim Bogom, Ocem i u isto vrijeme on je jedan od nas. Čovjek je s njim povezan u sakramentu krštenja i euharistije –sam postaje sudionik božanske mudrosti. Po tome je svaki krštenik uveden, u najprisniji odnos s Bogom. Dakle, kad smo primili kršćanstvo primili smo i Mudrost Božju.
Drugo čitanje (Ef 1,3-6. 15-18)
Početak Poslanice Efežanima sv. Pavla, je himan spasenjskom planu Božjem- himan: Bogu, Ocu, koji ostvaruje svoj vječni naum –plan spasenja, sa svemirom, čovjekom i cijelim čovječanstvom. Blagoslov u Poslanici upravljen je prvo: Bogu Ocu, koji ljubi i koji je ‘zamislio’ plan; drugi: je Isus Krist, u kojem je i po kojem je Bog ostvario svoj plan; a treći: je Duh –duhovni blagoslov. Bog „ljubi“ i „u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu.“ Bog: „nas zamilova u Ljubljenome,“ svojom dobrotom i svojom milošću. Sina je Otac poslao i postavio za Gospodina i Gospodara.
Evanđelje (Iv 1,1-5. 9-14)
U današnjem Ivanovu evanđelju božićna nas liturgija ponovo zaustavlja na prvoj stranici njegova evanđelja. Ivan se izdvaja od drugih evanđelista, on je Bogoslov –visoko uzdignut, Duhom Svetim, prema Bogu. Njegov Proslov što se i ove nedjelje čita, smatra se Evanđelje u Evanđelju. Ivanov proslov povezuje istina o Bogu s istinom o čovjeku, i s istinom o cijelom čovječanstvu, o beskrajnom svemiru. Bog nije veliki osamljenik. U Bogu jesu dvojica: Bog i Riječ –Riječ koja oduvijek bijaše u Bogu. Kako evanđelist Ivan veli: „U početku bijaše Riječ…i Riječ bijaše Bog…Sve postade po njoj…u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo.
Proslov nam daje jasan odgovor. Riječ je „život“ i „svjetlo“, Riječ nije protiv, nego za čovjeka, dapače Riječ je sama došla k njemu: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ Ispred svih početaka vidljivoga svijeta nalazimo Riječ, odnosno drugu božansku osobu, Sina Božjega. Sve što postoji, sve što vidimo, sve što jesmo, sve oko nas, sve u nama –svoj nastanak, početak i cijeli sadašnji i budući život –sve dugujemo Riječi Božjoj, Sinu Božjemu. Riječ je dobra i ponizna, ona je ljubav: premda je bila kod Boga, nije čekala da čovjek dođe k njoj, nego se utjelovila. Čovjek sada tu Božju Ljubav, Sina Božjega, može jasno čuti, slušati, razumjeti. Sveti Ivan apostol izriče u evanđelju najdublju tajnu o Bogu u njegovoj ljubavi prema čovjeku. Bog je tako ljubio svijet da je dao Sina svoga, Riječ vječnu koja se utjelovila, postala tijelom, čovjekom. Nitko, prije Ivana nije razmišljao o Bogu na taj način. No, ovdje je riječ o jedinstvenom činu Božje ljubavi. Bog je sam pošao ususret čovjeku, postavši čovjekom, prišao mu je iznutra, iz njega samoga, iz njegova srca. Božji Sin, se nastanio među nama da nas nauči kako postati ljudi –dobri ljudi, kako trebamo ostvariti smisao ljudskog postojanja. Iz svega slijedi, da se kršćanski život vjernika ostvaruje u skladu s Riječju.
