Vijest o Isusovom uskrsnuću prodire kroz prostor i vrijeme. Doprla je i do ljudi 21. stoljeća, nošena vjerom i ljubavlju generacija Isusovih učenika koji su zbog toga poput prvih apostola često bili i ubijani, mučeni no znali su jedno: nemoguće je ne govoriti o Uskrslome jer bez Njega život više ne bio život. Uskrsno svjetlo duša je života, ono je njegova svježina. Svima koji žele osjetiti blizinu Uskrslog i ući u Njegovo svjetlo današnji evanđeoski odlomak naznačava nekoliko bitnih oznaka iskustva koje su prvi učenici imali u susretu s uskrslim Isusom. Ponajprije, kada je svanulo, izgledalo je kako je uskrsno jutro naizgled kao i sva druga, kao da je smrt, kao da su nepravda i nasilje zbilja pobijedile i u Isusovu slučaju. Sve je tiho i obično kao i svakog drugog dana. Zar ne koliko je to slično svakodnevnom iskustvu tolikih ljudi – kao da je nepravda jača od pravde, pokvarenost od poštenja, mržnja od ljubavi, smrt od života?
Evanđelje nam predstavlja nekoliko kategorija likova: Marija Magdalena i drugi učenik nešto vide i čuju, taj učenik odmah shvaća i povjerova a Marija shvaća kasnije; Petar međutim niti vidi niti shvaća. Upravo stoga nam je ovdje posebno dragocjen i važan. Evanđelisti ne prešućuju kako on, buduća glava Crkve, nije odmah povjerovao da je Isus uskrsnuo. Koliko ova pojedinost otkriva iskrenosti i poštenja kojim su evanđelisti pristupili pisanju svoji djela! Evanđelje kao da želi reći: ako Petar, glava Crkve – iako je bio u žiži zbivanja na praznom grobu – nije vidio, shvatio i povjerovao, onda neće biti nikakvo čudo da će ostale generacije Isusovih učenika, pogotovo oni udaljeni u prostoru i vremenu, nailaziti na ozbiljne poteškoće pri razmišljanju o događaju Isusova uskrsnuća i pokušaju vjerovati u nj.
No, s druge strane, upravo činjenica Petrova nesnalaženja – a napose inzistiranje evanđelista na njemu – svjedoči da Isusovo uskrsnuće nisu izmislili njegovi učenici nego da je njima, koji su se prvi s njim suočili, ono predstavljalo problem nerazrješiv za njihove ljudske sile. Razum na temelju povoja, koji su bili skinuti, i ručnika, koji je bio uredno složen, zaključuje da Isusa nitko nije ukrao, jer lopovi ne bi gubili vrijeme na skidanje povoja ili uredno slaganje ručnika. No, razum teško može ići dalje. Dakle, što je posrijedi? Mogli bismo reći kako su apostoli dovedeni u paradoksalnu situaciju: trebaju biti svjedoci nečega u čemu se ne mogu snaći! Upravo u ovakvu poteškoću Uskrsli Gospodin želi uvesti svoje učenike i buduće svjedoke kako bi svojim iskustvom mogli pomoći kasnijim generacijama vjernika u njihovim traženjima.
Za učenika Isusovo uskrsnuće nije stvar proučavanja činjenica, upravo kao što nije bilo ni za glavu Crkve – Petra. Kada se govori o uskrsnuću, onda nije pitanje je li ono bilo moguće i na koji način se odvijalo? Za Petra, kao i za druge učenike, Uskrsli Isus nije prije svega stvarnost koju treba proučavati i o njoj razmišljati, zaključivati nego živa osoba koju treba susresti, doživjeti i onda u svjetlu toga iskustva ići u život. Onoga trenutka kada je bila volja Božja, Petar i ostali učenici susreli su Isusa. Bilo potrebno neko vrijeme da sazriju, da pripreme svoja srca za susret s Njim. Vjerojatno je Petar od uskrsnog jutra tijekom dana o svemu razmišljao i odlučio otvoriti svoje srce…konačno krenuo prema onom ti znaš da te volim.
I uvečer toga istog dana susreće Uskrsloga i doživljava mir, radost i nadu. Evo to je Uskrs: Isus Uskrsli koji ulazi u srce učenika i daje svoje svjetlo. I oni više nisu isti ljudi. Jesu i ostaju i dalje slabi, ograničeni, ali njihov život je dobio novi temelj: ubuduće žive od blizine Uskrsloga! Njegovo je svjetlo toliko slatko i neizrecivo, ono je takav život da ostati bez njega znači prestati živjeti. I zato oni – do jučer strašljivci – sada mogu ići naprijed, zove ih ovo toliko slatko svjetlo. Neka se dogodi što god bilo, ali bez njega ne žele ostati. Ni po koju cijenu! To je ono Pavlovo – sve mogu u onome koji me jača! Oni sada žive u svijetu, ali snagom koja nije od svijeta i svojim životom, koji ima novi temelj, pobjeđuju svijet. To je onaj novi kvasac koji je u stanju prožeti i dizati život svakoga čovjeka; koji mu može dati novu boju, okus i miris.
Novi život kojim sada Isus živi i čije svjetlo dobivaju apostoli – jedino je on istinit. Mržnja, nasilje, diskriminacija, egoizam, zlo svih vrsta – oni nisu istina. Ali, reći će netko, oni postoje! Da, postoje, ali iza sebe ne ostavljaju ništa jer iza egoizma, mržnje i nasilja ostaje samo pustoš. Ne nastaje ništa novo, ne nastaje život nego ostaje samo praznina – razvalina od čovjeka, od života. Bog kada je stvarao svijet nije stvorio prazninu nego život koji se plodi i množi, buja u nepreglednim i prebogatim oblicima. I Isusovo uskrsnuće jest čin kojim Bog prazninu i tamu ispunja neprolaznim životom i svjetlom – remek djelo Duha Životvorca! I zato se apostoli hvataju matice života, ondje gdje je najzdraviji i najbistriji. Ostati bez njega značilo bi ostati na razvalinama života, u pustoši pabirčiti samo njegove ostatke, mrvice.
Duh Uskrslog, Životvorac je ona snaga koja u ništavilu stvara nešto, u pustoši život, u tami svjetlo. Biti vjernik znači upiti toga Duha koji u životu svake osobe ondje gdje je praznina daruje iskrice svoje punine. Njegov dar može se očitovati u novoj misli, misao neka se očituje u riječi, u djelu. Tu počinje kršćanska duhovnost – u susretu s Uskrslim!
Razmišljanje: Vjera i djela