Mnogi putovi vode do vjere
Uskrs! Uskrsnuće! Za jedne razlog duboke radosti, žive i neuništive nade, za druge događaj kojeg oni susreću sa sumnjom i neprihvaćanjem. Gdje smo u svemu tome mi?
Uskrs je svetkovina jedinstvenog događaja: Isus, kojemu se vjeruje kao Sinu Božjemu i bratu nas ljudi, pokazuje nam u Božje ime novi način života, život u čvrstom pouzdanju: Bog ljubi svoje stvorenje, Bog ljubi svakoga čovjeka sa njegovim vlastitim licem. Bog želi život za sve ljude – i nakon smrti. Ali ta slika Boga i slika čovjeka protivi se mnogim religijskim ekspertima Isusova vremena. Zato oni prijete ovome nezgodnom Božjem glasniku. Isus se ne da zastrašiti, on ostaje vjeran svome nalogu Mesije, ostaje vjeran Bogu. Ali Bog je nijem kad počinje proces protiv Isusa. Isus će biti osuđen na smrt od Pilata. Bog šuti. Isus umire na križu. I Bog šuti. Sve nade u istinitost Isusove poruke raspadaju se. Žene iz Isusova kruga otkrivaju: Grob je prazan. Gdje je Isus? Slušaju tajnovit glas: "Ne plašite se! Uskrsnu!" (Mk 16,6 sl.), "Uskrišen je" (1 Kor 15, 4), tobožnji hulitelj (usp. Mk 14,64 sl.). Isus se pokazao kao istiniti Božji glas. Bog sam potvrđuje njegov život po uskrsnom događaju. Ali kako se može razumjeti prodiranje Božjeg svijeta u naš ljudski svijet? Jesu li naša srca i naše glave sposobne prihvatiti tako nešto nevjerojatno? Ne nadilazi li Uskrs našu ljudsku sposobnost shvaćanja? Je li Bog tako aktivan usred naše svagdašnjice, da on može probuditi mrtvaca na novi život i da njega može uzeti sa sobom,u takozvanu onostranost, preko sve ovostranosti?
Usred ove zbrke naših pitanja stupa Toma, takozvani nevjerni, uzima nas za ruku i vodi nas k Isusu , osuđenome na smrt i probuđenom na novi život. Isus je u sredini među svojim prijateljima i pomalo se smiješi iznad sretnih lica koja se čude, pitaju, uzbuđuju. Oni nisu zbunjeni nad bajkovitim igrokazom. Ne! Na njihovim licima ogleda se ono što su doživjeli: njihov Isus kojega su godinama pratili na njegovim putovima uzduž i poprijeko, koji je mučen na križu, stoji među njima i smiješi se.
Sada stupa Toma. Ide k Isusu. Toma u biti vjeruje da se to čudo Isusova uskrsnuća dogodilo po Božjoj ruci. Toma točno želi znati: je li taj Isus stvarno Rabi kojeg je on slijedio s drugima i dao se razapeti od Rimljana, ili je možda netko sasvim drugi? Da, taj Isus je pravi, raspeti, tu su njegove smrtne rane. Toma gleda i dotiče Isusove rane i vjeruje – nevjerni. Isus se smiješi i kaže: "Blaženi su oni koji ne vide, a ipak vjeruju". Čini mi se da to blaženstvo vrijedi i za nas, jer i mi smo pozvani vjerovati, bez da vidimo. Ali kako možemo slijepo vjerovati?
Ako ovu vjeru razumijemo kao Božji odnos, kao življeni Božji odnos, tada možemo kazati: jučer je prvi korak do vjere kršćana bio život u obitelji i u okolini, u zajednici i u školi. Danas su ta mjesta učenja vjere nadaleko nestala. Putove vjere mora svatko (većinom sam) tražiti i naći. Možda su budnost, radoznalost, ispitivati se, čuditi se, gledati oko sebe prve šanse, doći u kontakt s kršćanskim životom i vjerom. Drugi koraci kod otkrivanja vjere mogu biti poznanstva s ljudima koji u svome svakidašnjem životu jednostavno svjedoče svoju vjeru. Ovdje može nastati simpatija za ono što kršćani vjeruju i kako ta vjera oblikuje njihov život. Puno puta kod takvih simpatizanata vjere budi se želja, da upoznaju i druge kršćane i s njima možda idu na Svetu misu ili sudjeluju u socijalnoj akciji ili počnu čitati dijelove Svetoga pisma. Mnoge privlači tajna Boga, a druge lik Isusa iz Nazareta. Zato je Toma pratilac u ispitivanju naše vjere.
Još nešto. Važno je spomenuti u pripovijesti o Tominoj vjeri, da Toma ne nalazi konačnu hrabrost u vjeri kroz svjedočanstvo prijatelja: "Vidjeli smo Gospodina" (Iv 20,25); nego tek u svome susretu s uskrslim Isusom. Tko čeka na susret s Kristom, taj će mu se i darovati.
Crkva s Tominim kršćanima mogla bi biti ljudska, interesantna, Crkva koja se stalno razvija.
Razmišljanje: Franjevci-split