U nedjelju 17. svibnja na VI. vazmenu nedjelju sveta euharistijska slavlja slavljena su u 9 i 11 sati u župnoj crkvi sv. Josipa u Ličkom Osiku. Obje svete mise predvodio je župnik preč. Luka Blažević.
Budite uvijek spremni
"Nadam se da neću dobiti lošu ocjenu iz matematike. Nadam se da će moj sin uskoro dobiti posao. Nadam se da će moja teško bolesna žena opet biti zdrava. Nadam se da ćemo se nakon ove katastrofalne poplave opet vratiti svojim kućama."
Svi mi poznajemo takve rečenice, one su tako ili na sličan način izgovorene, mišljene, ili smo ih čuli.
Imati nadu, nečemu se nadati, to je za nas ljude vrlo važno, životno važno. Tko više nema nade, tko se više ne može nadati, taj je u sebi već mrtav, taj je umro, iako tjelesno još živi, iako njegovo srce još kuca.
Imati nadu, to može izgledati različito, kao što gore pokazuju spomenuti primjeri. To, zbog čega se ljudi nadaju, može biti vrlo različito. I ako bi sada bili pitani, zbog čega se nadate, koje vas nade u ovom trenutku pokreću, s kojim ste nadama možda došli na svetu misu, te bi nade bile sasvim različite, svatko bi od vas imao svoje vlastite nade.
U današnjem čitanju prve poslanice svetoga Petra apostola baš je bio govor o "nadi". Tu se kaže: "Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama."
Tada, u vrijeme, kad je ova poslanica sastavljena, a to je bilo otprilike pedeset godina poslije Isusove smrti i uskrsnuća, taj je zahtjev imao egzistencijalni karakter, radilo se ne o bilo kakvoj nadi, nego o nadi, koja je pokrenula kršćane, usprkos progonstvu i nevolji, da ne ostave svoju vjeru, nego da i dalje ostanu čvrsti u vjeri.
To je bila nada u jednoga Boga, koji se ljudima pokazao u Isusu Kristu na nenadmašan način, kako on njih ljubi, kako svaku i svakoga od njih prihvaća, kako se oni njemu mogu povjeriti. To je bila nada u jednoga Boga, koji je ljude oslobodio i otkupio po životu svoga Sina, po njegovoj smrti i uskrsnuću. To je bila nada u jednoga Boga, koji njih nikada ne ostavlja same, koji i sâm u najgoroj nevolji, upravo u smrti, drži ih i daruje im novi, vječni život. Jedna takva nada ljude je tada osposobljavala, da prihvate na sebe progonstvo, nevolju, a u ekstremnim slučajevima i samu smrt.
"Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama."
Taj zahtjev Prve Petrove poslanice vrijedi još i danas, iako mi živimo u jednoj drugoj situaciji, iako možda nismo radi vjere progonjeni i ne moramo pred sudce.
Dati obrazloženje o nadi koja je u nama, o nadi vjere u Isusa Krista i svoga Boga, to je prijeko potrebno, ako ne želimo da se nada izgubi ne samo u nama nego da nikne i u drugima koji više nemaju nade.
Obrazložiti nadu koja nas ispunja, predpostavlja da i sami uvijek razmišljamo o nadi, iz koje mi kršćani živimo, i obećavamo da ćemo je uvijek iznova potvrđivati.
Kada na primjer sada slavimo svetu misu, tada to činimo prije svega, jer na temelju Riječi Božje ponovno želimo oživjeti našu nadu i ojačati se u našoj nadi kao kršćani. Ali ne samo u nedjeljnoj svetoj misi, nego i svakoga dana, u dnevnoj molitvi, u redovitom čitanju Svetoga pisma, u meditaciji možemo na temelju naše nade razmisliti, da tu nadu uvijek imamo pred očima. Mi moramo u našemu životu, u našoj svakidašnjici, uvijek iznova stati na temelj, na temelj naše nade, da ne bismo u beznadnosti i zaposlenosti potonuli.
To može također značiti: biti otvoreni za znakove nade u našemu životu, usred naše svakidašnjice. Mnogo puta mogu takvi znakovi nade biti vrlo mali. Blagoslovljena voda koju uzimamo na ulazu u crkvu, koju možda mnogi imaju kod kuće u svojim stanovima, i koja nas podsjeća na naše krštenje može nam uvijek iznova pojasniti, da mi nismo samo umrli s Kristom, nego da ćemo s njime i uskrsnuti. Znak križa koji činimo prije i poslije molitve, kojim dodirujemo čelo našega djeteta, podsjeća nas, da je Isus na križu umro za nas. Molitvene procesije koje će se u dolazećim danima događati u mnogim zajednicama, podsjećaju nas na to, da Bog, koji nas drži na životu, želi nam darovati ispunjen i plodonosan život.
Sve su to znakovi nade, znakovi koji nas podsjećaju na našu kršćansku nadu i ujedno nas jačaju u toj nadi.
Znakovi nade mogu za nas biti i drugi ljudi, koji možda prije svega ne govore nešto veliko o svojoj vjeri i nadi, ali mi ipak osjećamo da oni žive iz duboke nade.
Svi smo mi već susreli takve ljude i oni susreću nas. Ljude kod kojih se pitamo, odakle im tolika snaga, da se brinu za svoju bolesnu rodbinu; odakle im strpljivost da prihvate svoje invalidno dijete; kako uspijevaju, da u svojoj žalosti za gubitkom drage osobe ne propadnu; kako to da su uvijek veseli, optimistični i puni nade.
Ima ih, takvih ljudi, koji po svome životu daju obrazloženje o nadi koja je u njima. Mnogo puta takvi ljudi govore o tome. Ne nametljivo, možda tek tada,kada ih se izravno pita.
Svi mi trebamo takve svjedokinje i svjedoke nade, koji i nas prihvaćaju na svom putu, koji nas jačaju u našoj nadi i daruju nam novu nadu.
I sami smo pozvani biti takvi ljudi koji će po svome djelovanju i govorenju uvijek iznova obrazložiti svojim bližnjima svoju nadu, biti ljudi, koji su spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama.
Razmišljanje: Franjevci-split
