Svećenici Gospićko-senjske biskupije okupili su se u ponedjeljak 18. svibnja u svetištu Gospe od Krasna na četvrtom zahvalnom hodočašću Zaštitnici Biskupije. Ove godine Gospićko-senjska biskupija spominje se 20 godina od kada je sveti papa Ivana Pavao II. uspostavio biskupsko sjedište u Lici. Četrdesetak svećenika, zajedno s biskupom ordinarijem mons. Zdenkom Križićem i biskupom u miru mons. Milom Bogovićem, okupili su se u crkvi Gospe od Krasna gdje su slavili svetu misu zahvaljujući Bogu za dar Biskupije kao i zaštitu naše Biskupije u proteklom razdoblju koronavirusa.
U svojoj homiliji biskup Križić rekao je slijedeće: „Nakon susreta sa Elizabetom, i nakon što je iz njezinih usta čula riječi: „Blažena ti što povjerova“, Marija ispunjena radošću, izriče svoju divnu pjesmu s kojom veliča Božju dobrotu i njegovo milosrđe. To je trenutak u kojem je izlila svoju dušu milosti Božje punu. Kod navještenja Marija je pozvana na radost. Anđeo joj veli: „Raduj se milosti puna“. Ne vidimo da ona, u strahu i zbunjenosti, odgovara na taj poziv. Više je uplašena i zapanjena nego li radosna. Nakon izvjesnog vremena, kod pohoda Elizabeti, ona je u zanosu radosti. Potrebno je određeno vrijeme da osoba postane svjesna Božjih darova, njegovih dobročinstava, da bi mogao zahvaljivati i slaviti Boga. Da bi se to uopće dogodilo potrebno je znati iznova promeditirati svoje događaje iz bliže ili daljnje povijesti i Božju ulogu u njima. Ako se to ne čini nikada nećemo postati Bogu iskreno zahvalni, a tako samo osiromašujemo sami sebe. Jer zahvalnost je najbolja preporuka. U onom slučaju deset ozdravljenih gubavaca, vratio se zahvaliti samo jedan, a to je 10%. Zahvalnost ne ide sama od sebe. Potrebno je formirati dušu koja zna iskreno zahvaljivati.
Evanđelja nam malo govore o Mariji, a još manje donose ono što Marija govori. Radije će spomenuti kako Marija u svom srcu prebire Božje riječi, o njima razmišlja, dok ona sama malo govori. Ova pjesma je zapravo najduži Marijin govor. U drugim zgodama Marija govori vrlo kratko i sažeto. U Evanđelju nalazimo takve tri zgode.
Prva je kod Navještenja. Postavlja pitanje anđelu: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ Zatim u tom istom događaju izgovara riječi s kojima se otvara povijest otkupljenja: „Evo sluškinje Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“.
Druga zgoda kada Marija progovara jest ona kada nalaze dječaka Isusa koji se s njima nije vraćao s hodočašća iz Jeruzalema, nego je ostao u Hramu gdje ga oni i nalaze. Marija mu veli: „Sinko, zašto si nam to učinio, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“. Ove Marijine riječi su kao jedna vrsta navještaja ili otvaranja njezina srca patnji koja će doći. Naglasak je na riječ „žalosni“.
I treća zgoda u kojoj Marija progovara jest svadba u Kani kada je primijetila tjeskobu obitelji kojoj je na svadbi nestalo vina. Ona posreduje kod Isusa sa dvije riječi: „Vina nemaju“. Zatim brzo odlazi ukućanima da im poruči: „Što god vam rekne, učinite“. Ovo je zadnja Marijina poruka. Kao da više od toga nije imala što reći. To je ono isto što će svečano poručiti učenicima Otac nebeski kod Isusova preobraženja na Taboru: „Njega slušajte“. Više od toga ne treba. Kao što možemo vidjeti, Marijini interventi su vrlo kratki i sadržajni. Izuzetak je njezina pjesma „Veliča“. U njoj Marija uzdaje hvalu Bogu i kao da se u toj hvali ne može zaustaviti. Ta Marijina pjesma je jedan mozaik ili odjek pohvala Bogu koje je upućivao njezin narod kroz cijelu svoju povijest. Ona ih sada, rekao bih, sve sabire, i upućuje Bogu u ime novog naroda koji se rađa iz otkupiteljskog djela njezina Sina. Tako prvi dio njezine pjesme, u kojoj zahvaljuje Bogu za dobročinstva koja je iskazao njoj, upućuje nas na prvu knjigu Samuelovu i neodoljivo podsjeća na pjesmu Ane, majke Samuelove, s kojom ona zahvaljuje Bogu na daru djeteta. Čitamo: „Na to se Ana pomoli ovako: 'Kliče srce moje u Jahvi, raste snaga moja u Bogu mom ... Nitko nije svet kao što je Jahve i nema hridi kao što je Bog naš ... Lomi se luk junacima, nemoćni se snagom opasuju. Nekoć siti sad se za kruh muče, nekoć gladni ne gladuju više ... Jahve čini uboga i bogata, obara čovjeka i uzvisuje'“(2,1-7).
Lako se uočava kako Marijina pjesma „Veliča“ sadrži gotovo sve elemente Anine pjesme. Anina pjesma je u biti mesijanska pjesma koja izražava nadu siromašnih. To je i glavna tema Marijine pjesme koja naviješta skoro ostvarenje nade siromašnih. U Isusu će Bog objaviti svoju posebnu naklonost prema siromašnima s kojima se njegov Sin posve poistovjetio. Navještaj radosne vijesti siromasima je znak mesijanskog vremena (Lk 4,18; 7,22). Možemo ustvrditi da je pjesma „Veliča“ jedna prekrasna asimilacija, ili utjelovljenje Božje riječi, koja je u Mariji postala život, disanje duše. To nije samo Božja riječ otkrivena u Svetom pismu, nego i Božja riječ otkrivena u njezinom vlastitom životu, Božja riječ njoj upućena, koju je ona čula svojim ušima, srcem i dušom. „Veliča“ je Marijina pjesma za dar božanskog materinstva. Njezin duh kliče u Bogu Spasitelju, jer je on izvor njezine radosti. On je onaj koji joj je učinio velika djela, i sva slava pripada njemu. Marija je duboko svjesna da sve što je primila jest besplatni Božji dar, a ne njezina zasluga. Zato sebi ne pripisuje ništa. Ona je samo sluškinja Gospodnja. Anđeo joj prigodom Navještenja daje ime „Milosti puna“. To novo ime joj je od Boga dano, jer od sada počinje njezin novi život u novom poslanju. No i pored toga ona sebi uzima ime „Sluškinja Gospodnja“. U tom imenu ona želi iskazati svu svoju predanost Bogu, jer ona živi samo za Boga. Marijine riječi u pjesmi: „od sada će me svi naraštaji zvati blaženom“, nemaju nakanu da ona tu istakne sebe. To je zapravo jedno proročansko gledanje koje proizlazi iz činjenice da je ona majka Spasiteljeva, da je majka Mesije, i ta njezina majčinska veza s Mesijom jest razlog zbog čega će ju svi naraštaji zvati blaženom. Ona je duboko svjesna da tu nema ništa što bi sebi pripisala, jer nije to posljedica njezinih zasluga, nego besplatni dar Božje ljubavi i njegova milosrđa.
To što će Mariju zvati blaženom svi naraštaji jest Božja želja zbog poslanja koje joj je Bog dodijelio. Zato i Elizabetine riječi: „Blagoslovljena ti među ženama“, nisu Mariju iznenadile. Za nju to više nije tajna. Istina, ona još nije svjesna patnji s kojima se mora suočiti, ali te patnje neće nikada ugušiti radost koja ima svoj izvor u jamstvu Božje ljubavi. Marijin hvalospjev „Veliča“ bi se mogao nazvati pjesmom siromašnih. To joj je glavno obilježje. Glas koji tu odzvanja nije samo Marijin glas, nego i glas siromašnih i obespravljenih osoba svih vremena. U svojoj pjesmi Marija je sažela sve molitve i hvale, sve uzdahe i vapaje patnika i siromaha kroz cijelu povijest. I značenje cijele pjesme bi se moglo sažeti u ovome: Bog je posebno naklonjen siromasima i patnicima. Dokaz tome je i Marija koja je iz Galileje poganske, regije koja nije bila nimalo na dobrom glasu, a još na lošijem glasu je bilo samo njezino mjesto Nazaret iz kojeg, kako se govorilo, ne izlazi ništa dobroga. I sam Isus će se roditi u siromašnoj obitelji, i još bjednijem ambijentu: štali. Tako pjesma „Veliča“ postaje naviještaj radikalne promjene vrijednosti koja dolazi sa Isusovom Radosnom viješću.
Naglasak u pjesmi je s jedne strane da Bog „rasprši oholice umišljene, silne zbaci s prijestolja, bogate otpusti prazne“; dok s druge strane „uzvisi neznatne, gladne napuni dobrima“. Ovo je istinski navještaj jedne nove ljestvice vrijednosti koju proklamira sam Bog. Poniznost se do sada promatrala kao nešto što pripada onima do kojih nitko ne drži, siromasima koji su u svakom smislu poniženi, pa je poniznost zapravo njihova sudbina. Siromaštvo je gledano kao Božja kazna, te stoga siromah nema niti pravo buniti se, nego to prihvatiti i u poniženju ispaštati i okajavati neke znane ili neznane grijehe. Marijina pjesma izričito se protivi takvom poimanju koje je samo ljudska, a ne Božja logika. Zato je „Veliča“ preludij Isusova govora na gori u kojem on naziva blaženima sve one od ljudi ponižene, obespravljene, proklete. I Bog, po Isusu, izabire baš te siromahe, te slabe, ponizne i ponižene, i po njima izvodi svoje djelo spasenja. Nije izabrao velike, moćne, ugledne, nego slabe i jadne, da se tako još jasnije očituje da je samo on istinski spasitelj. Bog tako čini i danas i do kraja svijeta.
Sveti Pavao će kasnije razviti ovu stvarnost na divnim stranicama u Prvoj poslanici Korinaćanima gdje će to naglašeno istaknuti i konkretno pokazati ono što Marijina pjesma implicitno poručuje. Bog izabra one koje svijet drži ludima, one slabe, neplemenite, prezira vrijedne, itd. Sa svojom pjesmom „Veliča“ Marija slavi beskrajnu Božju ljubav i njegovo milosrđe koje se proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju. To je pjesma poniznih, onih koji se u Boga uzdaju, koji Boga trebaju. Oni drugi, koji su zatvoreni u svom bogatstvu i svojoj samodostatnosti, ne mogu računati na Božju naklonost, jer „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost“ (Jak 4,6; 1Pt 5,5), kako vele apostol Petar i Jakov u svojim poslanicama. Po Mariji Božja ljubav očituje svoju pravednost, i Božje milosrđe se konkretizira u stvarnim djelima pravednosti među ljudima. Ovdje je i poziv Crkvi da se što više približi Mariji i da uvijek iznova otkriva kako Božja ljubav nije neki platonski osjećaj, nego istinsko i realno suosjećanje u trpljenju s onima koji su žrtve nepravde, i da trajno diže glas za njihovo oslobođenje. I mi smo pozvani da budemo sluge Gospodnje kao i Marija, i da to služenje u ljubavi iskazujemo svima koji nam dolaze i koji nas trebaju. Od tog služenja zavisi vjernost i autentičnost poziva“. Biskup Križić završio je svoju homiliju riječima svetog Ambrozija: „Blaženi ste i vi koji ste čuli i povjerovali. Koja god duša uzvjeruje, začinje i rađa Riječ Božju i priznaje njezina djela. Neka u svakom bude Marijina duša da veliča Gospodina; neka u svakom bude Marijin duh da se raduje u Bogu. Premda je samo jedna Kristova majka po tijelu, ipak je Krist plod sviju po vjeri, jer svaka duša prima Riječ Božju ako bez grijeha i bez mane čuva neporočnost i čistoću. Dakle, koja god duša uzmogne biti takva, ona veliča Gospodina kao što je Marijina duša veličala Gospodina i njezin se duh radovao u Bogu Spasitelju“.
Nakon svete mise svećenici su se okupili na susretu gdje je biskup Križić predstavio stanje u Biskupiji i trenutne započete građevinske projekte Svećeničkog doma i samostana klauzurnih sestara Karmelićanki u Gospiću. Također bilo je riječi o slavlju Prvih pričesti i Svete potvrde u župama Gospićko-senjske biskupije. Što se tiče slavlja Prvih pričesti pojedini župnik će za svoje župe kojima upravlja odlučiti zajedno s roditeljima hoće li se slavlje Prve pričesti održati ove godine ili će se pomaknuti na sljedeću godinu. Što se tiče slavlja Svete potvrde svećenici su izglasali da se slažu da se slavlja Potvrde održe ove godine zbog specifičnosti krizmanika osmih razreda koji nakon završetka osnovne škole odlaze većinom u druga mjesta kako bi započeli obrazovanje u srednjoj školi. Svećenici će do ponedjeljka 25. svibnja susresti se s roditeljima ovogodišnjih krizmanika s kojima će odlučiti hoće li njihova djeca primiti sakrament Potvrde ove godine ili neće. Kada donesu zajedničku odluku obavijestit će Biskupski ordinarijat u Gospiću koji će im odrediti datum slavlja Svete potvrde. Nakon toga biskup je informirao svećenike o slavlju prezbiterskog ređenja i drugim aktualnostima na području Biskupije. Susret je završio zajedničkim bratskim blagovanjem.
GSB
